Reprezentacija se pod Dalićevim vodstvom uzdigla iznad bilo čijih stranačkih interesa. Njezin uspjeh političkim elitama neće donijeti nikakav poguranac na izborima. I to je odlično za Hrvatsku. To je Dalićeva zasluga.

Kad se reprezentacija bude vraćala kući, kao jedna od samo četiri koje nitko nije “poslao kući”, moramo biti svjesni što je sve naš nogometni tim zapravo učinio za Hrvatsku u onom izvannogometnom smislu. Golema identitetska stvar koju su nam nogometaši sekundarno napravili (bez obzira na daljnji rezultat) je to da su brendirali Hrvatsku na karti svijeta kao sinonim za izvrsnost, piše u velikoj analizi hrvatskog uspjeha na Svjetskom prvenstvu u Rusiji Ivica Relković. Percepcijski mi smo dobili šansu za lakši probitak na većini svjetskih tržišta, sve što ima prepoznatljive crvene “kvadratiće” ili “kockice” na “ambalaži” može se bolje plasirati, dodaje Relković, a zbog načina na koji su hrvatski nogometaši došli do polufinala – izdržljivosti u najprenapregnutijem obliku, preko igre do krajnjeg roka trajanja utakmice te završnog raspucavanja – mogli bismo za adekvatne hrvatske proizvode uvesti “certifikat izdržljivosti” s motom “traje dulje nego što se nadate”.

Moramo primjetiti da se nogometnoj reprezentaciji dogodilo još nešto sekundarno dobro, kaže dalje Ivica Relković. Zbog prošlosti nogometnih odnosa i zapravo već gotovo samog ispadanja iz natjecanja prije završnog turnira u Rusiji, politika prisvajanja rezulata je postala gotovo nemoguća. I da postanu svjetski prvaci, nitko se u politici parcijalan (stranka, ovaj ili onaj dužnosnik ili čelnik bilo koje razine) neće moći okoristiti njihovim uspjehom. I onaj tko bi se s njima najviše slikao jednako tako na izborima može izgubiti. I to je odlično za Hrvatsku. Neka svatko sam svoj kruh zaradi i opravda. Čak ni Hrvatski nogometni savez neće imati u javnosti tu povlasticu.

Novi Globus donosi i tekst Dražena Krušelja o Dalićevom putu prema nesvakidašnjem uspjehu koji je trajao samo devet i pol mjeseci. Zlatko Dalić na pragu je da nadmaši mentora Ćiru Blaževića, jedinog predstavnika “old school” trenerskog pravca do čijeg mišljenja zaista drži, piše Krušelj. U prvim mjesecima mandata Dalić se redovito sastajao s Ćirom da bi saslušao savjete najboljeg psihologa/psihijatra u nogometnoj ludnici. Kada si izbornik, ti si kampanjac, osuđen na kratke vremenske odsječke s reprezentacijom. Na duge pruge stvara jedino pobjedničko okruženje, poticajnu atmosferu, no momčad na raspolaganje dobivaš jednom u dva mjeseca. Kako izvlačiš ono najbolje iz igrača u toj kalendarskoj rupi, dok mnogi od njih samo čiste glave od klupskih obveza?

Kada biste tražili formulu Dalićeva gigantskog rezultata na Svjetskom prvenstvu iz predložaka njegovih prethodnika, zaključuje Dražen Krušelj, onda bi ona vjerojatno stala u jednadžbu: taktička minucioznost Nike Kovača + opušten pristup Ante Čačića + psihologija Ćire Blaževića. Luka Modrić ne bi završio u društvu kandidata za Zlatnu loptu da Dalić nije shvatio kako mu mora darovati svu kreativnu slobodu ovog svijeta, kao što niti Ante Rebić ne bi stigao na prag Bayerna bez izbornikove hrabrosti da ga vrati na mapu i odmah uglazbi u prvih jedanaest.

Cijele članke možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa

cover.jpg