Željko Dvekar iz Varaždinskih Toplica umirovljeni je brigadni general Hrvatske vojske. U vrijeme Vojno-redarstvene akcije Oluja u kolovozu 1995. godine nosio je čin satnika i obnašao dužnost zapovjednika 1. pješačke bojne 7. gardijske brigade PUMA. Njegove su postrojbe prve ušle u Knin te postavile hrvatsku zastavu na Kninskoj tvrđavi. Ovo je njegova priča.
– Ili nam je Knin zeti ili nam je hmreti – tim nas je riječima, na karakterističnom zagorskom dijalektu, zapovjednik general Ivan Korade te noći ispratio u bitku. Ljudi ga danas pamte po onome što se dogodilo nakon rata, ali za vrijeme rata, a pogotovo za vrijeme Vojno-redarstvene akcije Oluja i akcija koje su prethodile Oluji, bio je uzorni zapovjednik kakvog si samo poželjeti mogao. Svi njegovi podređeni, pa tako i ja, iznimno su ga poštovali i bespogovorno slijedili zato jer su znali da je tamo za njih, da ih neće poslati u bitku da izginu i da neće napustiti bojno polje bez da je pokušao sve da dođe do ranjenih ili mrtvih suboraca. Nas, svoje izravne podređene, ljude koji su na terenu zapovijedali bojnama pod njegovom komandom, uvijek je saslušao, prihvaćao naše inicijative i naše prijedloge ali uz jedan, odnosno dva uvjeta. Prvo, ne smiješ izgubiti ljude. A drugo, ne smiješ izgubiti teško stečenu ratnu opremu, pogotovo tenkove. Sve drugo ti je mogao oprostiti. Ali izgubiti ljude ili tenkove, to nikako. Svi u 7. gardijskoj brigadi Puma su to znali i zato su ga svi u brigadi iznimno poštovali i bespogovorno slijedili. Taj način zapovijedanja prenio je i na nas, njegove izravno podređene časnike, zapovjednike bojni njegove brigade. I zato je u brigadi vladalo rijetko viđeno zajedništvo. I zato, kad nas je tim riječima ispratio u bitku, nije to bila prazna vojnička fraza nego jednostavno konstatiranje činjenica. Tako stvari stoje. Ili ćemo osloboditi Knin i završiti Domovinski rat ili ćemo svi umrijeti pokušavajući. Druge nije bilo. I svi u brigadi su toga bili svjesni. Jer već uoči Oluje bilo je jasno da se Pume ne povlače.
Neustrašivi vojnici
Pripadnici 7. gardijske brigade Puma bili su uglavnom prekaljeni i neustrašivi vojnici koji su bili na ratištima diljem Lijepe naše od 1991. godine i uoči Oluje imali su već četverogodišnje ratno iskustvo. Do Oluje prošli smo sve i svašta i ništa nas više nije moglo iznenaditi. Smrt nas nije pogađala kao običnog čovjeka. Kad bi netko od naših suboraca poginuo, nama je to bio znak da budemo još hrabriji i još agresivniji u borbi protiv neprijatelja. Svoje mrtve i ranjene oplakivali smo tako da smo žestoko uzvratili neprijatelju. Nikad se nismo predavali i uvijek smo, bez obzira na uvjete na ratištu, bez obzira na to koliko smo umorni ili izranjavani bili, stupali prema naprijed. Stali bismo tek kad bi nam netko, oštro i po nekoliko puta, izravno naredio da stanemo.
Uostalom, sami smo si probili put do Knina i Knin je za nas bio poput svetog grala, nešto na čemu smo radili i nešto čemu smo težili svih tih mjeseci uoči Oluje, zbrajajući mrtve i ranjene, stupajući prema naprijed, prema našem konačnom odredištu. Uoči Oluje sudjelovali smo u izuzetno teškim i napornim akcijama Zima ‘94, Skok I, Skok II i Ljeto ‘95 tijekom kojih su mnogi naši suborci bili ranjeni ili su poginuli. Dugih 67 zimskih dana proveli smo ukopani u snijeg na temperaturi od 30 stupnjeva ispod ništice na 1600 metara nadmorske visine na Dinari gdje smo vodili žestoke borbe s neprijateljem. U tim neljudskim uvjetima, ukopani u snježne nanose visoke po nekoliko metara, na hladnom vjetru i na rijetkom zraku, borili smo se protiv elitnih neprijateljskih jedinica i stupali naprijed. Prema Kninu. Na Dinari smo uspjeli postići i nešto što nikome prije nas nije uspjelo. Na 1600 metara nadmorske visine, kroz sav taj silan snijeg na nepristupačnom terenu uspjeli smo dovesti naše tenkove. Kad se snijeg otopio neprijatelju smo priuštili iznenađenje kakvom se ni u najgorim snovima nije nadao. Nastavili smo stupati naprijed. Prema Kninu.
Samo nekoliko dana prije Oluje oslobodili smo Bosansko Grahovo čime smo završili proces stavljanja Knina u poluokruženje. Svima je bilo jasno ono što slijedi. Ovakva prilika se ne propušta. Knin smo imali na dlanu, bio je nam je nadohvat ruke i zato je bilo jasno da je pitanje bitke za Knin samo pitanje vremena. Ne tjedna ili mjeseca nego dana, čak i sata. Nakon što smo oslobodili Bosansko Grahovo mi smo i dalje nastavili stupati naprijed. Prema Kninu. Samoinicijativno smo potjerali neprijatelja kroz šumu i nepristupačan teren do vojnog poligona “Crvena zemlja” točno iznad Knina. Bilo nam je jasno da, ako stanemo kod Bosanskog Grahova, pružamo neprijatelju priliku da se utvrdi u šumi i na nepristupačnom terenu i da bi borba u tim uvjetima mogla značiti velike gubitke za nas.
Potjerali smo tako neprijatelja i potisnuli ga do samog Knina. Utvrdili smo se na ulazu na vojni poligon “Crvena zemlja” i čekali zapovijed. Ispred nas, neprijatelj nas je promatrao s utvrđenih položaja Igla i Samar. Znali smo da je osvajanje tih povišenih položaja presudno za bitku koja slijedi i znali smo da ćemo upravo mi krenuti u borbu za te položaje. Bilo je samo pitanje vremena kad ćemo krenuti. Sve što smo trebali je zapovijed. Naprijed. Prema Kninu.
Samo mi treba jedan tegejac
Zapovijed je napokon stigla u noći sa 3. na 4. kolovoza, samo nekoliko sati prije nego li je Oluja trebala početi. General Korade u tom trenutku me pitao što mi treba da osvojim Knin, a ja sam mu odgovorio da mi treba samo jedan radni stroj, takozvani “tegejac”.
– Dvekar, ti to mene zaj…..?! – bio je njegov odgovor koji je dopunio s još nekoliko sočnih psovki.
– Ni u ludilu gospodine generale. ‘Tegejac’ nam treba da prokopa put za naše tenkove kroz one kotline koje vode prema ‘Crvenoj zemlji’. Sad, ako spustimo tenkove tamo neće moći ni naprijed ni nazad. Ostat će tamo zarobljeni i od njih nećemo imati nikakve koristi. Ako uspijemo prokopati put za tenkove ‘Crvena zemlja’ je naša. Knin je naš – bio je moj odgovor.
Odmah je prihvatio moje obrazloženje i naredio da se radni stroj stavi na raspolaganje.
Za neprijatelja smo pripremili i još jedno iznenađenje koje nam na žalost nije uspjelo. Našim pješačkim jedinicama naredili smo da se potiho što više približe položajima Igla i Samar i da pokušaju neprijatelja doslovno uhvatiti na spavanju. Kad je Oluja službeno počela 4. kolovoza u 5 sati ujutro naše su jedinice već ušle 500-tinjak metara duboko u neprijateljski teritorij i nalazile se nadomak neprijateljskih položaja. Neprijatelja međutim nismo uspjeli iznenaditi i bili smo prisiljeni povući naše ljude nazad te odraditi topničku pripremu napada na položaje Igla i Samar. U žestokim borbama s neprijateljem u tom prvom naletu izgubili smo dvojicu sjajnih ratnika. Martin Segedi iz Čepina kraj Osijeka i Zvonko Simon iz Visokog kod Novog Marofa zadobili su prostrjelne rane od kojih su na mjestu poginuli. Posebno je tragičan slučaj Zvonka Simona kojemu su samo četiri dana nedostajala da dovrši svoj ugovor s Hrvatskom vojskom i skine odoru. U brigadi je bio od samih početaka, na ratištima je bio od 1991. godine i bilo mu je dosta.
– Zapovjedniče, moram vam nešto reći. Za par dana ističe mi ugovor i ne namjeravam se više vraćati. Idem doma. Hoću se oženiti i osnovati obitelj – rekao mi je par dana prije Oluje.
Govorio sam mu da će, kad osvojimo Knin, rat biti gotov, da više neće morati ratovati, da će moći ostati zaposlen u vojsci i raditi kao instruktor, ali badava.
– Ne. Dosta mi je ratovanja. Idem doma – ponovio je samo nekoliko dana prije nego li ga je pogodio neprijateljski metak i na mjestu usmrtio.
No njegova smrt nije bila uzaludna. Nakon što smo se privremeno povukli i odradili topničku pripremu krenuli smo u novi, još žešći napad na neprijateljske položaje Igla i Samar i natjerali neprijatelja na povlačenje. U međuvremenu, “tegejac” je uspio prokopati put za naše tenkove i “Crvena zemlja” nam je bila nadohvat ruke. Zapovjednik 2. oklopne satnije Mirko Martinjak i ja sjeli smo na kupolu oklopnog vozila i zajedno s tenkovima krenuli u juriš na “Crvenu zemlju”. To nas je skoro koštalo glave jer je neprijatelj u povlačenju žestoko udarao po nama, ali morali smo to napraviti da pokažemo našim suborcima da su i njihovi zapovjednici uz njih. Na taj način željeli smo im podići moral i dati novi borbeni impuls. U tome smo i uspjeli. U jednom trenutku želio sam zamijeniti satniju svoje bojne koja je sudjelovala u najžešćim borbama s drugom, svježom satnijom.
– Šefe, mi se ne povlačimo nigdje. Možete nas ubiti ali mi ostajemo ovdje – bio je odgovor zapovjednika satnije.
Nijedan metak prema Kninu
Morao sam im dati priliku da dovrše posao koji su započeli. Na vlastiti zahtjev ostali su na svojim položajima.
U podne smo, nakon 7 sati žestokih borbi, probili neprijateljsku crtu i počeli potiskivati neprijatelja s “Crvene zemlje”. Stigli smo do kraja tog vojnog poligona i pružao nam se pogled na Knin. Doslovno nam je bio nadohvat ruke. Mogli smo vidjeti neprijateljske vojnike i policiju kako panično trče od kuće do kuće te civile kako pažljivo šeću ulicama i trgovima i upiru poglede prema gore prema “Crvenoj zemlji” da vide čija vojska se nalazi tamo.
Bili smo spremni za konačni juriš i zato je, kad je u 16 sati stigla izričita zapovijed da prekinemo sve vojne aktivnosti i da nam se zabranjuje uputiti makar i jedan metak prema Kninu, pred nas zapovjednike na terenu stavljen težak zadatak da obuzdamo i primirimo naše ljude. U tim trenucima, dok su se svi još tresli od adrenalina zbog žestokih borbi, uspjeli smo zadržati visoku razinu discipline. Brzo smo se prebacili na druge zadatke. U noći 4. na 5. kolovoza uspjeli smo, u noćnim uvjetima, kroz minirani teren i kroz neprijateljske položaje, prebaciti doslovno cijelu brigadu, dakle sve naše ljudstvo i opremu, na položaje iznad Knina. Tijekom noći na naš desni bok uvedena je 4. gardijska brigada Pauci. Naši prijatelji Pauci, s kojima smo se često izmjenjivali i nadopunjavali na ratištima, bili su tu uz nas i zajedno ćemo krenuti na Knin. Bilo je jasno da povlačenja više nema. To jednostavno više nije bilo moguće.
U međuvremenu, počela je evakuacija civila iz okruženog Knina. Nepregledna kolona vozila i ljudi počela je napuštati grad i bilo je jasno da je samo pitanje vremena kad ćemo ući u Knin. U subotu 5. kolovoza 1995. godine, u 8 sati ujutro krenule su završne operacije u sklopu Vojno-redarstvene akcije Oluja. Već nekoliko minuta nakon 8 sati pripadnici 7. gardijske brigade Puma bili su kod prvih kuća u Kninu i sve smo se više približavali Kninskoj tvrđavi na kojoj se vijorila neprijateljska zastava. Nakon kratkih borbi s neprijateljskim snagama, u 10 sati stigli smo na vrh Kninske tvrđave. Skinuli smo zastavu koja je tamo stajala i pažljivo postavili hrvatsku zastavu i digli je visoko u zrak.
Ili nam je Knin zeti ili nam je hmreti. Uspjeli smo. Knin je opet hrvatski.
