Otkako znam za sebe, čudim se ovoj magazinskoj emisiji. U socijalizmu, za Jugoslavije, djelovala je upravo nestvarno. U tadašnjem je kontekstu otvoreno promovirala, nazovimo je tako, austro-nostalgiju, kapitalizam, turizam i tzv. miteleuropski duh. Ničega u njoj nije bilo socijalističkog, a još manje jugoslavenskog, i njezina je pojava osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad ju je u Hrvatsku uveo Branko Lentić, bila možda prvi ozbiljan vjesnik raspada i socijalizma i Jugoslavije.
Ne doduše otkako pamtim, ali od davne, zapravo, 1990., ovaj magazin s prilozima iz srednjoeuropskih regija, vodi Miljenko Kokot. Uz ovu je emisiju, dakle, proveo mladost, uz nju ćelavi i tako dalje. Vjerojatno je zaslužio kakvo ozbiljno priznanje. Odmjeren, ugodan, po nekom ugodnom obrascu suzdržan, Kokot je zbilja uspješan kapetan duge plovidbe ovom emisijom prožetom bavarskim dvorcima, štajerskim jezerima, tršćanskim vedutama, kranjskim specijalitetima, hrvatskim konjima te inim čudima koja već trideset i pet godina eskapistički bodre duh boljeg života za sve – kao da svi mogu, ili će moći, makar nakratko, makar turistički, uživati u životu jednako koliko je nekad bilo uživalo austrijsko plemstvo, i ugarsko, i talijansko…
Emisija je, dakle, gurnuta debelo u kut, na Četvrti program, očito je pridruživanje Europi danas postalo manje važno, a ovaj put je donijela dragocjeni dokumentarac “Mit Matterhorn”, koji je snimio godine 1958. pustolov i filmski pionir Martin Schließler.
“Jako skup i slavohlepan film”, duhovito najavu započinje Kokot te nastavlja: “Za njega je Matterhorn najljepši vrh na svijetu. Možda se ta ocjena danas može dovoditi u pitanje, ali sigurno se ne može i opisani pothvat jer to je prvi film o usponu na planinski vrh bez prtljage i bez nosača. Prikaz s blagim filozofskim daškom. Portret mjesta i tad već mnogobrojnih ljudi koji traže mit o selu i ujedno o mještanima koji ga grade te počinju živjeti kao vodiči, turistički radnici i prodavači razglednica”.
Matterhorn, visok 4487 metara, dragulj švicarski, ovdje najavljen kao “najljepši, najskuplji i možda najslavniji vrh na svijetu” i tad je, kao i danas, bio dakle tek golema skupljačnica novca. Od njega živi cijela dolina: dolari, marke, krune i franci, svakojaka se valuta slijeva u gradić Zermatt. Ljudi se pentraju, ginu, a autor je, sa svojom družbom, snimio vratoloman uspon podno oblaka, po najljepšem vremenu, u idealnim uvjetima, koji dodatno zapravo otkrivaju koliko je malen i ranjiv čovjek na tim hridima, ispod kojih se otvaraju stotine metara duboke provalije…
Drami prikazanog pridonosi crno-bijela fotografija. Snimci penjača na okomitim prosjecima, nebo okrenuto ustranu, svi ti prizori mnogo se kobnije doimaju ovako crno-bijelo uhvaćeni, pa se oštrije naziru granice između života i smrti…
Ukratko, u čovjeka ništa nova. Radije će riskirati život nego utonuti u dosadu. I dok je tako, dobro je.
