U Zagrebu su se preko noći pojavili neki drugačiji jumbo plakati. Na njima je sedmero ljudi i jedno jedino pitanje: “Zašto smo vegani?”. Odgovori se mogu pronaći na web stranici navedenoj na plakatu, gdje svaka osoba koja je na slici priča svoju priču. Iza kampanje stoji organizacija Vegan Thugz, koja okuplja aktiviste.
Kako navode u svojoj grupi na Facebooku, ne traže ljude koji će dijeliti fotografije svojega veganskog doručka, nego one spremne za akciju. “Ako ste opaki, ako ste banditi, dobrodošli”, stoji u grupi. To je samo mali dio pokreta koji se događa u našoj zemlji. Odnedavno su i kod nas počele aktivno djelovati grupe vegana koje odlaze pred klaonice, ispratiti životinje koje će biti ubijene. Jedna od njih, pod imenom Zagreb animal save, prošle je godine održala prvo “Bdjenje”, koje se održava u nekoliko zemalja diljem svijeta. Okupilo se 20-ak aktivista ispred jedne klaonice u Sisku, koji su u smrt ispratili bika, teliće, dvije ovce i desetak svinja. Čine to jer smatraju kako životinjama koje za svojega života nikad nisu osjetile bilo kakvu vrstu ljubavi i suosjećanja, makar u zadnjim trenucima treba pružiti nešto: pogladiti ih po glavi ili im dati gutljaj vode.
Sve više proizvoda u našim trgovinama ima oznaku da su veganski. Mnoge su trgovine u svoju stalnu ponudu uvele biljna mlijeka. Nude se veganski sladoledi, pizza, hamburgeri. Veganska zajednica postaje sve glasnija: kako kod nas, tako i u svijetu. Neke kompanije smatraju da je veganstvo “vodeći trend među kupcima 2018. godine”. Podaci iz SAD-a pokazuju kako se lani u trgovinama prodalo 19 posto više veganske hrane nego u prvoj polovici 2016. U posljednje četiri godine broj ljudi koji se izjašnjavaju kao vegani porastao je za čak 600 posto. Čak i Google ima podatke o tome: sudeći po onome što se gugla i na kojim se stranicama kupuje, glavne su veganske zemlje Izrael, Australija, Kanada, Austrija i Novi Zeland. Zbog konzumacije biljnog mlijeka, diljem svijeta se zatvaraju farme. Podaci za našu zemlju nisu pretjerano precizni, no procjenjuje se da u Hrvatskoj živi oko pet posto vegetarijanaca i vegana.
Biti vegan samo po sebi i nije tako teško, no tranzicija itekako jest teška. Svi oni koji donesu čvrstu odluku da prelaze na veganstvo, suočit će se s nizom poteškoća. Nije stvar samo u hrani – tvari životinjskog porijekla pronalazimo u našim šamponima, sapunima, odjeći… Uz to, vegani, sasvim logično, odabiru samo proizvode koji su cruelty-free, što znači da nisu testirani na životinjama. Mnogo je proizvoda koji bi se sami po sebi mogli koristiti – primjerice, britvice ili higijenski ulošci, no proizvode ih korporacije koje neke druge svoje proizvode testiraju na životinjama, zbog čega ti proizvodi nikad neće ući u kupaonice mnogih, a ne samo vegana.
Postati vegan daleko je od promjene “samo” menija – donijeti tu odluku znači biti spreman na promjenu cijelog života. Omiljene kožnate čizme postaju prošlost i kupuje se njihova veganska verzija. Kad se izlazi s prijateljima, ide se u restorane poput Zrna ili Vegehopa, odlazi se u pizzerije s veganskom pizzom u ponudi, kojih je u Zagrebu osam, a od sladoleda se biraju oni Slatke tvornice Medenko, Vinceka ili Pingu gelata, koji u ponudi imaju desetak veganskih sladoleda. Prodavače u trgovinama zapitkuje se o točnim materijalima korištenim u proizvodnji torbe, šala, jakne…
Divan vuneni džemper vraća se na policu bez uzdaha čežnje, a kožnate jakne ili torbice uopće se ne gledaju. Takve stvari, s obzirom na to da se zna koliko životinja pati, više čak i nisu lijepe. Premda zbog svega toga život vegana djeluje kao niz ograničenja, zapravo je riječ o životu koji puno toga donosi. Otkrivaju se nove namirnice, novi materijali, nova mjesta u gradu gdje se može nešto dobro pojesti. I, povrh svega, ono najvažnije: pojedinac koji donese odluku da postaje vegan zna da je učinio baš sve što može da pomogne životinjama. Brojke su strašne: više od 60 milijardi životinja godišnje izloženo je patnji i ubijeno zbog jedenja mesa, mlijeka i jaja. Iako mnogi tvrde da pojedinac ne može učiniti ništa po tom pitanju, brojke govore svoje: jedan vegan godišnje spasi stotinjak životinja, a tijekom ljudskog života ta se brojka popne na nevjerojatnih desetak tisuća životinja.
Tranzicija, unatoč golemoj volji i odluci, nije laka. Potrebno je svakodnevno razmišljati o hrani: ona ne smije sadržavati ništa životinjskog porijekla. Otići na brzaka u pekarnicu nije opcija – treba vidjeti koja peciva nemaju mlijeka i jaja. To u ovoj fazi postaje pravilo: čovjeku se čini da samo postavlja pitanja. “Imate li nešto vegansko?” – pitanje je koje svaki novopečeni vegan postavlja u pekari, slastičarni, restoranu… Veganska je zajednica povezana, imaju grupe na Facebooku i rado pomažu jedni drugima. Daju savjete u kojoj trgovini kupiti biljno mlijeko na sniženju, kakav je koji veganski sir, gdje je rasprodaja hrenovki, a gdje nikako ne pojesti pizzu, jer je nedavno netko shvatio da na tijestu nije veganski sir, nego obična mozzarella… Ima tamo svega: traže recepte, hvale se nekim dobro pripremljenim jelom, preporučuju frizerske salone u kojima se koriste cruelty-free proizvodi, hvale jedni drugima internetske trgovine (poput domaćeg Pustog otoka ili stranog Anifree shoes), a znaju se jedni drugima i požaliti na neke svakodnevne situacije. Za one kojima biti dio zajednice nije dovoljno jaka potpora, uvijek se mogu javiti Prijateljima životinja. Oni već nekoliko godina vode projekt Veganopolis, u sklopu kojega čovjek može odabrati svojeg “vegan buddyja”. Oni su tu da osobi koja prelazi na veganski način života pomognu oko svega: od potpore, savjeta o receptima, pitanja o hrani i proizvodima… Ponekad je i razgovor dovoljan. Vegetarijance naša okolina još nekako i može shvatiti, ali vegani su mnogima nerazumljivi. Mnogi smatraju da oni koji odaberu ovaj stil života doslovno pasu travu i koriste baš svaku priliku da im se narugaju, što onima koji tek prelaze na ovakvu prehranu može otežati život.
Mnogima nije problem prestati jesti meso, nego raskrstiti s jajima i mlijekom, jer tih namirnica ima u gotovo svemu. Pravilo je da veganski proizvod ima na sebi oznaku. No, postoje mnogi proizvodi koji tu oznaku nemaju, a veganski su. Mnogi tako, primjerice, nemaju pojma da su Kraševe napolitanke i Bajadera veganski proizvodi, jer to nigdje nije posebno istaknuto. Na svu sreću, u našoj zemlji ima sve više brendova koji su veganski. Među njima su luksuzni brend cipela Talon Vert, koji se proizvodi u Italiji, ali je vlasnica Zagrepčanka Matea Udiljak, potom mala tvornica Pero, koja u Matuljima proizvodi bio sredstva za čišćenje i pranje rublja, čakovečki Vegefino, šibenska Sapunoteka, zagrebačka Soyarnica i brend iz istoga grada, Zmajevna. Svaki od vlasnika tih brendova ima neku svoju priču i razloge zašto su svoju sreću na tržištu okušali upravo nudeći proizvode koji su veganski.
– Oboje smo vegetarijanci i od samog smo početka za sastojke birali one koji nisu životinjskog porijekla. Iako su neki od njih stvarno skuplji, mi smo od samog početka odlučili da za nas ne dolaze u obzir. Nekima od naših kupaca to nije važno, no ima onih koji najprije pitaju jesu li naši sapuni veganski, a kad im kažemo da jesu, onda ih kupe – kaže Marija Plavčić, koja je s Ivanom Milišićem prije gotovo deset godina u Šibeniku pokrenula Sapunoteku.
Iako nemaju svoje trgovine, nego prodaju isključivo na internetu i u partnerskim trgovinama, ipak su u stalnom kontaktu s kupcima. Neke su se stvari promijenile u odnosu na vrijeme kad su tek počeli s poslom.
– Sve više ljudi traži baš veganske proizvode i mislim da u našoj zemlji definitivno ima prostora za veganske brendove. Posebno mi se čini da velika potražnja vlada za hranom, jer na zapadu čovjek može pojesti, recimo, vege burger, koji je tako napravljen da ga obožavaju i ljudi koji inače jedu meso. U svakom slučaju, sve više ljudi želi proizvode koji u sebi nemaju tvari životinjskog porijekla – smatra Plavčić.
Isključivo veganske torbe proizvodi i brend Zmajevna. Razne su – velike, male, šarene, platnene, prema riječima vlasnice Ivane Pavlović, nikad kožnate. Ona je više od pola života vegetarijanka i kada je prije nekoliko godina otvorila trgovinu i stvorila svoj brend, nije bilo nikakve šanse da u njezinu trgovinu dođe i najmanji komad kože.
– Činjenica je da se skaj koža, koju ja koristim, više troši od životinjske kože i ne traje tako dugo, ali danas to ljudima i nije tako važno. Moda se brzo mijenja i više nitko ne kupuje torbu za cijeli život. Mnogi su mladi kupci osviješteni, pa me pitaju je li riječ o pravoj koži. Kad kažem da nije, odluče se za kupovinu – kaže Ivana Pavlović, vlasnica Zmajevne. Nekad je stariji kupci znaju pitati može li umjesto skaja neki torbu napraviti od prave kože, no ona na to ne pristaje. Njezini su razlozi isključivo etičke naravi i od njih ne odstupa.
– Postoji tržište kojem je važno da u onome što nose nema ničega životinjskog porijekla. No, ima i onih kojima se neka torba svidi, a kad im kažem da to nije prava koža, to im je drago čuti i prije se odluče na kupovinu – tvrdi Ivana.
S njom se slaže i vlasnica Soyarnice, zagrebačke tvrtke koja proizvodi tofu, humus, falafel, tempeh od soje, slanutka, kikirikija, graška i leće…
Poslovna priča izašla je iz obiteljskog doma, u kojem se pripremala upravo ta hrana. Branka Vidović i njezin suprug bili su nezadovoljni veganskom ponudom na tržištu, pa su sami počeli pripremati hranu.
Tvrtku su otvorili prije četiri godine. Njihovi proizvodi mogu se naći na policama brojnih trgovina zdravom hranom, a njome opskrbljuju i restorane.
– Tržište itekako postoji, no nepredvidljivo je. Ljeti zbog velikog broja turista jako raste potražnja iz restorana i hotela, tako da u to doba ukidamo mogućnost dostave za direktnu kupovinu putem naše web stranice, jer ne stižemo.
Ima i razdoblja kad je mirnije, radimo polako, a onda neki hotel nazove i kaže da sutra dolazi velika grupa vegana i imamo li dovoljno hrane za isporuku – kaže Branka.
