Danas su sahranili Fadilu Tokalić. Ako ste bar jednom prošli  kroz Rijeku i zaželjeli se dobrih ćevapa svaki Riječanin bi vas odmah poslao, a gdje drugdje nego kod Fadile! Lijepo je rekao Edi Prodan u svom tekstu kako to nisu bilo kakvi ćevapi već Fadilini ćevapi naših odrastanja, a svatko će pronaći svoj način da se ovozemaljski oprosti od nje.

Pečenjarnica Park na Zametu smještena uz cestu s terasom u debeloj hladovini i limenim stolovima oduvijek je bila svojevrstan simbol grada. Fadilni ćevapi bili su nagrada ako si napisao dobro “kontrolni” u školi ili motivacija prije popodnevnog treninga plivanja (što je znalo biti pogubno). Sjećam se kako je moja najbolja prijateljica posebno voljela te njezine mesne smotuljke i svaki put kad bismo trenirale dva puta dnevno, tata joj je morao nositi ćevape nakon popodnevnog dijela. Ponekad bi ga uspjela nagovoriti da joj kod none donese i prije treninga, ali tad je značilo da svi moramo plivati puno sporije jer je svaki dodatni napor mogao biti poguban, a kamo li nebrojene serije šprinteva po ruskoj disciplini.

Fadila je bila vrlo posebna žena sa srcem doista velikim kao kuća te je za života godinama donirala sredstva sa svojim suprugom Muhamedom Ligu za borbu protiv raka, a nesebično je pomagala brojne humanitarne organizacije Caritasa i Merhameta, kao i sportske i kulturne organizacije. U Rijeku se doselila još davne 1953. godine iz Bosanske Gradiške, a kultnu pečenjarnicu otvorila je sa svojim suprugom Muhamedom 1979. godine.

Sjećam se da smo jednom dolazili iz Zagreba i odlučili pojesti ćevape prije povratka svojima. Bila je zima, a vani je pljuštalo kao iz kabla baš kao što je to obično slučaj u Rijeci. Mokri do kože, sjeli smo za stol kad se okrenuo Amil. Za moju bolju polovicu već je dobro znao narudžbu i dok je stavljao ćevape na ploču, ispod glasa sam spomenula kako bih ja danas radije suhu lepinju. “Bože, Vana to nitko ne jede, molim te ne sramoti me!”odmah u sljedeći mah bilo mi je krivo zbog mog izvolijevanja, a Amil je brže bolje odgovorio “ajde pusti žensku nek jede, tebi opet dupla porcija luka?”. A Amil? Amil je uz Fadilu također bio živuća legenda čije je srce utihnulo ovog ožujka. On je bio više od konobar i uvijek tu. Na usluzi. Za lijepu riječ, jadanje, duplu porciju, bolje natopljenu lepinju ili samo razgovor. Štogod.

Prije četiri dana, dok smo ujutro komentirali vijesti s portala, sobu je ispunila samo rečenica “Fadile više nema!”Bez riječi sam donijela kavu na stol i vjerujem da nismo jedini koji su na tren zastali i u sebi proživjeli te neke trenutke iz mladosti koje je obilježio tako običan, a opet kultni zavežljaj masnih ćevapa i lepinje s hrpom luka. Nije to bilo nikakvo posebno mjesto s posebnim uređenjem ili ogromnom kartom. Dapače. Uređenje je bilo gotovo pa i trošno, ali tamo si dolazio zbog te dobre energije, njihovih ćevapa pored kojih nije postojala konkurencija. Još za života bili su legenda i zauvijek obilježili Rijeku, a neki novi klinci iako neće biti dio toga, vjerujte znat će za Amila i Fadilu.