U vrijeme kada se na obali ponovno intenzivno gradi, podižu se nove kuće za odmor, preuređuju stare vikendice, a obiteljske kuće prenamjenjuju za turizam, činilo nam se važno progovoriti o kompleksnoj temi – kako graditi na našem dijelu Mediterana?
Nekoliko je osnovnih principa koje bismo za ovu priliku mogli nazvati zlatnim savjetima – vanjski prostori gotovo su jednako važni kao unutarnji, ne zaboraviti pritom na sunce, gledati gdje su sjene, koristiti pergole… Poželjno je sagledati i osjetiti okruženje u kojem se gradi, dakle što je oko budućeg objekta i kako se tome prilagoditi, a pritom unijeti i nešto novo. Ne zaboraviti da su kuće za odmor uglavnom kuće za boravak u prirodi.
“Minimalizam zatvorenog prostora i dobro osmišljen prostor za boravak na otvorenom s dobrim fokusom na okoliš, elementi su koji ne moraju puno koštati da bi bili kvalitetni”, kaže Davor Mateković, direktor studija Proarh i jedan od arhitekata s kojima smo razgovarali o temi gradnje kuća za odmor na Jadranu.
Međutim, pokazalo se da je to nezahvalna tema. Budućim investitorima i struci nezahvalno je nametati prevelika pravila i ubijati kreativnost te donositi neke unificirane regule i davati čarobne recepte za mediteransku gradnju. Zato vam radije donosimo neke primjere realizacija na obali koje smatramo kvalitetnima prvenstveno u odnosu na okružje u kojem su sagrađeni ili uređeni. Primjeri su to nove gradnje u gusto izgrađenim mediteranskim sredinama, novogradnje na osami, obnova u području pod zaštitom UNESCO-a te zamjenske suvremene gradnje na mjestu starih kuća.
.jpg)
U svemu nas je mučilo i pitanje je li baš idealno, kako mnogi to na obali danas rade, kopiranje gradnje iz naših davnina. Arhitekt Nikola Popić na to je pitanje odgovorio poslavši nam tekst iz 1931. godine, u kojem svećenik i povjesničar don Frane Bulić izvanredno precizno odgovara na našu temu.
“Naši gradovi na moru jedrim stilom i plastičnom besjedom svojih spomenika zovu nas da ih budno čuvamo i milujemo. Oni zaslužuju našu ljubav, jer svaki njihov detalj stvoren je za sebe i ima svoj originalni, slikoviti karakter”, zapisao je don Frane Bulić.
A potom daje i mišljenje kako graditi u osjetljivom okruženju.
“Naša generacija ne treba da servilno bude poslušna starim estetikama, ali mora znati da po primjeru naših starih bogomdanih majstora i umjetnika gradi umjetnička djela, da iz građevina prošlih vjekova osjeti duh, tradiciju i bit, a to je dostatno za stvaranje jedne naše narodne arhitekture”, smatrao je don Frane Bulić još davne 1931. godine. Jednostavno, to bi značilo – poštuj i njeguj starinu, kod novog ne kopiraj staro, ali sačuvaj duh i tradiciju. Arhitekta Nikolu Popića, koji govori o gradnji na istočnoj obali Jadrana, pitamo kako se on u svojim suvremenim projektima referirao na mediteransko okruženje? I što je ono lokalno u njima?
“Geometrijska strogost forme, njezina kristalna jasnoća i jednostavnost, sažetost materijala, odnos prema suncu, arhitektura bez suvišnog detalja”, odgovara Popić.
Arhitektica Iva Letilović kaže da je glavno pravilo koje bi se trebalo poštovati – kontekst, bilo da je riječ o kontekstu podneblja, neposrednom kontekstu lokacije, ali i kontekstu vremena u kojem kuća nastaje. Gradnja u mediteranskom bazenu (okruženju), smatra arhitekt Davor Bušnja, gotovo je uvijek svojevrsna interpolacija, jer bogato nasljeđe i prirodni okoliš snažno utječu na pristup i obvezuju arhitekta sa svojom šarolikom lepezom referenci i provjerenih obrazaca.
Gradnja u mediteranskom okruženju
“U našem slučaju interpretacija mediteranskog nije išla u doslovnost kamena i kupa kanalica, kako se inače voli etiketirati dalmatinska gradnja. Uzeli smo kulturne, inženjerske i arhitektonske vrijednosti te ih provukli kroz našu kreativnu prizmu u skladu s današnjim tehnološkim dostignućima. Pasivna kuća, suhozidi i terasiranje elementi su koje oživljavamo kroz suvremeni izričaj”, kaže arhitekt Davor Mateković.
.jpg)
Raspravljamo dalje kako graditi suvremene obiteljske ili kuće za odmor na Jadranu. Kako tome najbolje pristupiti kao arhitekt, pa i kao investitor?
“Nema univerzalnog recepta za gradnju; svemu se mora pristupiti otvorenog uma, upiti karakter prostora i uvažiti želje investitora kako bi se dobio optimalan rezultat, za sve uključene; arhitekta, investitora i zajednicu. Svaki klimatski i kulturološki krug određuju neki zajednički elementi, ali njima se ne smije pristupiti s namjerom repliciranja i doslovnosti. Naravno da se može biti suvremen i lokalan, jedno ne isključuje drugo, nego mora sintetizirati oba elementa”, odgovara Mateković.
Kuća, dodaje Mateković, može imati tradicionalne elemente, ali mora biti suvremena u svojem karakteru, inače postaje banalna u svojoj tradicionalnosti. Logiku tradicionalne gradnje, kaže Iva Letilović, može se reinterpretirati u suvremenom obliku, ali ne oponašanjem. “Doslovno preuzimanje starih estetika put je prema projektantskom samoubojstvu. Ne može se napraviti ‘staru kuću’. Usput, tradicionalni su pokrov kamene ploče, a ne kupa kanalica”, naglašava Nikola Popić.
Zanimalo nas je i što je ovdje u starije doba bilo obilježje gradnje?
“Kamen je bio najjeftiniji materijal. Kuće su bile jednostavne, kristalno jasnih, racionalnih formi, proizašlih iz logike materijala u kojima su građene, uglavnom bez potrebe za isticanjem. Zaštita od sunca bila je presudna u oblikovanju. Jednako je vrijedan bio vanjski prostor u kojem se boravi pola godine. Nije bilo prostora za ostvarenje ‘milijunaških trauma’, kako bi rekao profesor Šegvić”, odgovara Popić.
Vikendice iz 60-tih i 70-tih godina bile su znatno manjih dimenzija od današnjih kuća za odmor. Koristila ih je uglavnom jedna obitelj. Ono što je nekoć bila vikendica i kuća za odmor, danas teže prolazi za najam turistima. Sad se traži udobnost, luksuz i više sadržaja, prvenstveno bazeni. Današnje kuće za odmor uglavnom se grade za iznajmljivanje.
“Znakovito je da termin vikendica pomalo iščezava iz upotrebe, a s njime iščezava i sve ono što je tipologiju vikendice razlikovalo od tipologije obiteljske kuće i današnje tipologije kuće za odmor. Vikendice su bile gotovo isključivo skloništa od loših vremenskih prilika, namijenjene za povremeni boravak njihovih vlasnika, skromnih dimenzija. Arhitektura vikendice jest uglavnom arhitektura bez arhitekata”, objašnjava Iva Letilović.
Ne može se napraviti “stara kuća”
Nova tipologija kuća za odmor uglavnom, dodaje ona, više nije namijenjena isključivo vlasniku, nego je istovremeno i turistički objekt.
“To su kuće skrojene po zakonitostima turizma i tržišta kao pomalo dekadentan prostor dokolice i uživanja, sa standardom koji daleko nadmašuje standard prosječne obiteljske kuće. Iako projektirane s ciljem da budu unikatne, zahvaljujući društvenim mrežama i globalnim trendovima koje treba slijediti, i kuće i pripadajući im interijeri, baš poput mode, počinju izgledati isto: ne grade se više nakaradne kuće s balustradama, ali je isto tako teško vidjeti jako dobru arhitekturu”, smatra Letilović.
Mnoge novoobnovljene stare kamene kuće, dodaje ona, postaju neki čudnovati hibrid tradicionalne seoske forme i načina života koji je postojeću okaminu napunio instalacijskom infrastrukturom prenesenu iz suvremenih urbanih sredina.
Arhitekt Davor Bušnja naglašava da suštinski ne postoji razlika između tradicionalne i suvremene arhitekture, postoji samo loša i dobra arhitektura. “Reprodukcija stilskih tradicionalnih oblika i materijala jednako je loša arhitektura kao i nekritičko kopiranje suvremene arhitekture s raznih portala i iz magazina”, kaže Bušnja.
Za kraj, pitamo što napraviti prilikom gradnje na osami?
“Gradnja u neizgrađenom okolišu uvjetovana je odnosom s posrednim i neposrednim krajolikom. Slično kao i kod intervencija u urbanom kontekstu, u ovom slučaju projekt, pak, mora dobro komunicirati sa zatečenim prirodnim karakteristikama okruženja kao što su topografija, vizure, klima, zelenilo i slično” – zaključuje Bušnja.
Primjer 1.
Jednostavnost koja se ne nameće okolici
Mala kuća za uglavnom ljetni boravak, s jednako važnim unutarnjim i vanjskim prostorima. Kameni je zid od specifičnog, bolskog kamena, koji se ne može kupiti u kamenolomu
Na malenoj parceli na predjelu Benačica u Bolu na Braču, oko koje su već izgrađene kuće, primjerenih i neprimjerenih volumena, trebalo je sagraditi malu kuću za uglavnom ljetni boravak, s jednako važnim unutrašnjim i vanjskim prostorima. Rješenje je bilo aktivirati čitavu parcelu kao jednu kuću, ostaviti prostor za parkiranje u sjevernom dijelu, a u preostalom dijelu parcelu ograditi kamenim zidovima do visine prizemlja, unutar kojih će se organizirati niz unutrašnjih i vanjskih prostorija u kojima se može ugodno boraviti veći dio godine.
Kameni zid je od specifičnog, bolskog kamena, obala, koji se ne može kupiti u kamenolomu nego ga se nađe prilikom iskopa, a njime su se u Bolu oduvijek gradili ogradni zidovi. Na tako postavljene zidove oslanja se kompaktni kubus kata, koji prostoru prizemlja daje udobnu sjenu i pušta sunca koliko je potrebno. Način na koji se izražava svjetlost podneblja u ovoj kući proizašao je iz posebno postavljenih jednostavnih gradivnih elemenata. Dnevni boravak u prizemlju vezan je na tri dvora preko kojih se produžuje do rubova parcele; istočni-ulazni, zapadni-intimni i južni s redom stabala koja prelaze i na zapadni dvor te pergolom koja prelazi i na istočni dvor. Površina parcele iznosi 308 kvadrata.
Primjer 2.
Reinterpretacija graditeljskog naslijeđa
Na ovoj lokaciji arhitekti su se suočili s malom tlocrtnom površinom te se upravo tradicionalna dispozicija prostora kuće pokazala opravdanom i savršeno funkcionalnom
Kamena kuća u Lukovom Šugarju u svojoj biti interpretira maksimu “manje je više”. Skučena parcela u zbijenoj matrici divlje “vikend” izgradnje, samo na nekoliko koraka od morske obale, investitoru je neizbježno ljetno odredište.
Mala površina parcele uvjetovala je da položaj novog objekta bude na minimalnim odmacima i paralelno s granicama parcele kako bi se dobila maksimalna korisna površina. Tlocrtni oblik uvjetovali su i želja za otvaranje pogleda prema moru, očuvanje postojećeg stabla pittosporuma, formiranje terase u parteru i odvajanje od najbližih susjeda. Kako bi se zadovoljile potrebe korisnika, prostorije su smještene na tri etaže.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Položaj kuće blizu mora, i to na području poznatom po ekstremnim naletima bure, zahtijevao je oblikovanje koje bi odgovaralo podneblju i specifičnostima lokacije – velika koncentracija soli, visoke temperature ljeti, jaki udari vjetra. Kuća se realizira kao kompaktni, zatvoreni poliedar, čvrsti volumen obložen sa svih strana jednakim materijalom – kamenom, kao autentičnim materijalom najpogodnijim za održavanje.
.jpg)
.jpg)
Uz sve te zadatosti savršeno se uklopila ideja tradicijske dispozicije prostora i autohtonih materijala. Tradicionalno su se kuće sastojale od ćemera – poluukopane, skučene konobe sa spremištem, kužinom i spavaćim prostorijama. Na ovoj lokaciji arhitekti su se suočili s malom tlocrtnom površinom i upravo se ta tradicionalna dispozicija pokazala opravdanom i savršeno funkcionalnom. Tako i ova kamena kuća ima svoj poluukopani ćemer – konobu s ognjištem, kat s kužinom i boravkom te na najvišoj etaži spavaći dio. Ova je kuća u više svojih elemenata hommage tradiciji, a reinterpretacija graditeljskog nasljeđa dokaz je da asketski prostor može biti bogat i životan.
.jpg)
.jpg)
Krov tradicijske dalmatinske kuće starohrvatske arhitekture pokriven je kamenim pločama, koje su se vadile iz posebnih kava – malih kamenoloma, i već su same po sebi, svojim oblikom i debljinom, bile spremne za ugradnju na drveno krovište. Poslije se one više obrađuju i ujednačuju radi lakšeg slaganja te zalijevaju vapnom. Bruto površina kuće iznosi 150,8 kvadrata.
Primjer 3.
Suvremena dalmatinska kuća na otoku Braču
Nisko prizemlje sadrži dnevni boravak uz bazen, koji je kao ideja došao naknadno, tijekom gradnje, i dvije spavaće sobe s kupaonicama. Neto površina iznosi 230 četvornih metara
Kuća za odmor sastoji se od niskog i visokog prizemlja, u kojem je u dva smjera položen dnevni boravak sa spavaćom sobom i malom skrivenom terasom. Drugi smjer dnevnog boravka naglašen je dvorom i terasom u smjeru okomitom na morsku obalu i jednostrešnim krovom koji dijelom natkriva dvor i dnevni boravak.
Nisko prizemlje sadržava dnevni boravak uz bazen, koji je kao ideja došao naknadno, tijekom gradnje, i dvije spavaće sobe s kupaonicama.
Otvori kuhinje, boravka i spavaće sobe kadriraju pejzaž kroz male otvore unutar zatvorenog volumena gornje etaže, a donja je etaža potpuno rastvorena i zaštićena od sunca podiznim preklopnim griljama. Neto površina zatvorenog i natkrivenog dijela iznosi 230 m².
Primjer 4.
Unutar zaštićene spomeničke cjeline
Rekonstrukcijom je zadržana trodijelna podjela prostora tlocrtno, što je tradicionalna osnova koja je prisutna u povijesnoj stambenoj arhitekturi Dubrovačke Republike. Obnova je izvedena u suradnji s konzervatorima
Ugrađena kuća u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika rekonstrukcija je unutar zaštićene spomeničke cjeline pod zaštitom UNESCO-a te podrazumijeva intervenciju uz strogo zadržavanje postojećih gabarita. Rekonstrukcijom je cilj bio zadržati trodijelnu podjelu prostora tlocrtno, što je tradicionalna osnova koja je prisutna u povijesnoj stambenoj arhitekturi Dubrovačke Republike. Istovremeno uz zadržavanje tlocrtne podjele, prostor je maksimalno povezan po vertikali uporabom laganog čeličnog stubišta. Veličina kuće iznosi 220 kvadrata.
Primjer 5.
S respektom prema krajoliku
Uporaba i interpretacija prostornih elemenata karakterističnih za Mediteran: visoki ogradni zid, vanjski komin, ulazni dvor, vrtni paviljon i odrina s vanjskom blagovaonicom
Kuća na Pelješcu smještena je u malenom zaseoku okruženom netaknutim pelješkim prirodnim krajolikom. Ambicija arhitekata bila je projektom zadržati neometane vizure prema pejzažu, ali istovremeno postići osjećaj zaštićenosti unutar kompleksa te organizirati različite ugodne i intimne vanjske prostore. Taj zahtjevan i kontradiktoran zadatak postignut je uporabom i interpretacijom prostornih elemenata karakterističnih za mediteransko podneblje: visoki ogradni zid, vanjski komin, ulazni dvor, vrtni paviljon i odrina s vanjskom blagovaonicom. Veličina kuće iznosi bruto 153 kvadrata, a parcele 3800 kvadrata.
Ruševna i napuštena agrarno-stambena cjelina u pelješkom zaseoku Konštari postaje mjesto za ladanje i odmor. Opsežnom rekonstrukcijom zadrana je karakteristična kompozicija triju postojećih volumena. Primarni prostorno-konstitutivni element sklopa je ogradni kameni zid koji, sukladno tradicionalnom morfološkom obrascu dalmatinskih naselja, preuzima dvojaku ulogu: definira kultivirani prostor i izdvaja ga iz krajolika i istodobno povezuje gradbene elemente i različite prostorne sekvence u samodostatnu cjelinu.
Primjer 6.
SF špilja za ljubitelje suvremene arhitekture
Potpuno nepostojanje infrastrukture i općenita nepristupačnost nametnuli su samoodrživost kao najbolju opciju. Koristi se pasivno hlađenje i ventilacija, iskorištava kišnica, ima solarne panele i slično
Issa Megaron nastaje kao ispitivanje konteksta granica lokacije, na parceli koja se na prvu čita kao tabula rasa, prazna ploča. Jedan takav netaknuti biotop s jasnim tradicijskim graditeljskim nasljeđem nametnuo je bioklimatski orijentirano projektiranje s naglaskom na valorizaciju arhitektonske baštine.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
S obzirom na to da je “loci” zapravo Mediteran, kuća je koncipirana po sustavu Sokratova megarona, reinterpretirajući suhozid i stvarajući novu ruralnu, man-made topografiju. Potpuno nepostojanje infrastrukture i općenita nepristupačnost nameću samoodrživost kao najbolju opciju. Pasivno hlađenje i ventilacija, iskorištavanje kišnice, solarni paneli i drugi elaborirani načini iskorištavanja prirodnih resursa omogućuju funkcioniranje objekta kao mjesta za život i rad.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Boravišni prostori formirani su kao artificijelna spilja, izdubljena kao sjećanje na sklonište, primitivni zaklon. Autohtoni kameni suhozid reinterpretiran je kroz armiranobetonske zidove, čime se naglašava suvremenost, a oni postaju jedini element pročelja, osim staklenih stijena u dubini. Kamen je postavljen samo kao detalj, sporadično, kao reminiscencija na tradiciju. Potezi suhozida formiraju funkcionalne zone, ne samo u službi zatvorenih prostora, nego i otvorenih terasa, platoa, agrarnih površina,…
Peta je fasada viški ambijent, zatečeni biotop, gdje kuća postaje nevidljiva u topografiji koja se zapravo ne mijenja. Bruto površina kuće iznosi 485 kvadrata.
Primjer 7.
Kuća na Silbi i pet kućica u njenom dvoru
Projekt u dvije faze. U prvoj su osigurani sadržaji koji su postojeću kuću osposobili za ljetno korištenje, pet kućica u kojima su sadržaji kao što su perilica i spremište, a potom je stara kuća zamijenjena novom
Kuća na Silbi smještena je na vrlo maloj parceli, od svega dvjestotinjak četvornih metara, u starom dijelu naselja otoka, koji karakterizira gusta organska gradnja. Parcela, zapravo dvor, omeđena je visokim zidovima i susjednim kućama, koje prisvajaju djelić njezine intime. U potpuno istim gabaritima na mjestu današnje, nalazila se stara kuća. Zatečena stara mediteranska kuća nekad je bila dio stambenog kompleksa, a njezinim izdvajanjem iz cjeline ona ostaje bez kupaonice, sanitarnog čvora, kuhinje, gusterne i septičke jame.
Projekt se realizirao u dvije faze. Prvom su osigurani sadržaji koji bi postojeću kuću osposobili za ljetno korištenje. Pet kućica tlocrtnih dimenzija 1 x 1,5 m izgrađenih u dvoru zapravo je ponavljanje već gotovo arhetipskog principa gradnje na ovim prostorima: princip koji servisnim i strogo utilitarnim sadržajima nemilice izgrađuje, dograđuje, prigrađuje dvorišni prostor. U ovom slučaju, niz identičnih betonskih volumena multipliciran je u pravilnom ritmu. Svaka kućica zasebno udomljuje po jedan “nereprezentativan” sadržaj, kao što je roštilj, prostor za hidrofor, perilicu za rublje i bojler, sanitarni čvor, tuš i spremište za alat, a sve one zajedno oduzimaju dominaciju kući kojoj ovo dvorište ne pripada, istovremeno poštujući dosjelo pravo njezinih otvora.
U drugoj je fazi stara kuća zamijenjena novom. Projekt nove kuće u potpunosti poštuje tlocrtne gabarite svoje prethodnice te slijedi i obrise njezina volumena. Jedina je intervencija u nekadašnje gabarite utiskivanje u krov novog elementa, tradicionalnog silbenjanskog luminara koji je u ovom slučaju reinterpretiran, hipertrofiran i preoblikovan, ali poput nekadašnjih luminara, i ovaj pogledom želi uloviti komadić mora.
U prizemlju, staklena stijena dijeli unutrašnji prostor kuće od vanjskog prostora dvora. Unutrašnji prostor prizemlja proširenje je dvora, natkriveni vanjski prostor.
Foto: Davor Mateković, Boris Cvjetanović, Miljenko Bernfest, Damir Fabijanić, Igor Pedišić, Davor Bušnja, Jasenko Rasol
