Sina koji je u četvrtak napunio 12 godina 48-godišnji Stjepan Jurišić uspio je ovaj petak vidjeti na sat i pol, nešto dulje nego lani za Božić kad mu je donio poklone koje je morao ostaviti pred vratima kuće u slavonskom gradiću u kojoj dječak živi s majkom.

Za petak je bila zakazana ovrha i dječak je prema odluci suda trebao ići s njim na vikend u mjesto nedaleko od Zagreba, a posljednji put je na vikendu kod oca bio 2011. godine. No, ni ovaj put Stjepan nije uspio provesti vikend sa sinom zbog kojega je doputovao iz Njemačke, gdje je na privremenom radu, jer je sutkinja Općinskoga suda u Novoj Gradiški prekinula ovrhu s obzirom na to da je dječak izjavio da odbija ići s ocem. Ipak, s njim je normalno razgovarao, ali Stjepan se nada da će sud na kraju ipak provesti tu odluku i da će dobiti sina da s njim provede dva vikenda u mjesecu kako je to sud i odredio. Dječakova majka tvrdi da dječak odbija ići s ocem i da se s njim ne želi sastajati jer mu je to prevelik stres. Stjepan Jurišić neće odustati od toga da ostvari susrete s djetetom. Sin se, dok je trajala njegova bitka, potpuno otuđio od njega, agresivan je i, kaže Stjepan, pokazuje mržnju prema njemu.

– Ustrajat ću da se ovrha provede. Jer, ako je to jedini način da ga vidim, neka onda bude tako.

Rješenje o ovrsi

Stjepan napominje da je djetetova majka pravomoćno uvjetno kažnjena zbog onemogućavanja susreta oca s djetetom. I sada je poslao mail u kojem je predložio da dođe u mjesto u kojem majka i dijete žive, ali majka njegova djeteta nije na taj mail odgovorila. Dodaje kako su se rijetki susreti uvijek odvijali u nazočnosti dežurne socijalne radnice Centra za socijalnu skrb jer ga je dječakova majka prijavljivala za zlostavljanje djeteta. Otac kaže kako je dosad potrošio ukupno oko 200.000 kuna na odvjetničke usluge i dolaske iz Njemačke.

Zastupnik Stjepana Jurišića, odvjetnik s bjelovarskog područja, upravo je podnio ustavnu tužbu. U njoj taksativno navodi odluke sudova u proteklih šest godina ovršnog postupka “tijekom kojeg vremena je ovršenica (majka njihova zajedničkog sina) na sve moguće načine onemogućavala oca da ostvari svoje pravo kao roditelj i kontaktira sa sinom”. Stjepan Jurišić je još 28. prosinca 2010. godine tadašnjem Općinskom sudu na području Bjelovara podnio prijedlog za ovrhu radi ostvarivanja susreta i druženja roditelja i djeteta temeljem ovršne isprave. Gotovo devet mjeseci trebalo je tom Općinskom sudu da utvrdi da je mjesno nenadležan i da predmet uputi na područje slavonskog suda. A on je u manje od mjesec dana, 25. siječnja 2012. godine, donio rješenje o ovrsi kojim je određena ovrha radi ostvarivanja susreta i druženja Stjepana Jurišića sa sinom. Na to rješenje žalila se djetetova majka i žalba joj je odbijena. Ali, tu nije kraj pravosudnoj agoniji našeg sugovornika, koji nam je dokumentaciju o postupku koji vodi godinama, donio u kartonskoj kutiji od tenisica, koja je bila dupkom puna sudskih presuda, odluka, rješenja, dopisa Centru za socijalnu skrb, policiji…

– Uvijek su to bile mučne scene, pogotovo kad je otac navečer dolazio s policijom i odvozio sinčića koji se nije želio odvajati od svojih igračaka. Teško je gledati kad se dijete tretira kao vreća krumpira i na silu odvaja od majke kasno navečer, ne želi se odvojiti od svojih igračaka – rekla nam je sugovornica koja je željela ostati anonimna, a bila je prisutna jednoj od situacija kad je Stjepan Jurišić odvodio sina kako bi s njim proveo vikend. Slučaj dodatno komplicira i činjenica da je nekoliko liječnika ustanovilo da dijete boluje od nekih kroničnih bolesti, ali su utvrdili da zdravstveno stanje nije zapreka zbog koje bi mu se trebalo ograničavati susrete s ocem.

Otežavajuća je činjenica u cijelom ovom slučaju da roditelji nikad nisu živjeli zajedno. Roditelji i dijete bili su i u tretmanu Poliklinike za zaštitu djece i mladeži grada Zagreba, koja je ustanovila kako “majka navodi da su u dobi od sedam mjeseci dječakove starosti kontakti s ocem bili određeni vikendom u trajanju od nekoliko sati u kući u kojoj dječak živi. Kontakti su se održavali neredovito, dječak nije odlazio s ocem, bilo je i intervencija policije. Majka se žalila na odluku kojom je otac tražio povećanje kontakata… Majka navodi da se dječak odbio odvojiti od majke te je uz pomoć socijalne službe i policije, prema navodima majke, odveden protiv svoje volje”, napisala je socijalna radnica iz zagrebačke Poliklinike u mišljenju multidisciplinarnog tima.

Jezive prijetnje

Stručnjaci su zaključili da majka odgovornost u komunikaciji njihova zajedničkog djeteta prebacuje isključivo na oca, ne uviđajući pritom i svoj dio odgovornosti, zbog čega su stručnjaci razgovarali i s njom. Dječakov je otac među obimnom dokumentacijom, koju nam je dao na uvid, priložio i zapisnik koji je još 17. srpnja 2012. sastavljen u Centru za socijalnu skrb gdje je izjavio da je žena s kojom ima dijete tijekom trudnoće više puta prijetila da će ubiti dijete i sebe te da on kao otac više nikad neće vidjeti ni dijete, ni nju kad rodi.

“Od siječnja 2007. godine, dva mjeseca nakon djetetova rođenja, pokrenuo sam po preporuci Centra za socijalnu skrb sudski postupak za utvrđivanje očinstva, radi donošenja odluke o roditeljskoj skrbi, susretima i uzdržavanju djeteta, o čemu postoje materijalni dokazi na sudu i u Centru za socijalnu skrb”, tvrdi Jurišić.

Tražio je i da dijete nosi njegovo prezime, čemu se majka protivila, pa je njezinoj žalbi udovoljeno, ali joj je određen nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi od strane Centra za socijalnu skrb. Nadzor je provodila pedagogica iz jednog grada na području Slavonije, a Ministarstvo socijalne politike i mladih plaćalo je troškove nadzora, čemu se ona protivila. Bila je suglasna da se odredi nadzor kod održavanja susreta djeteta i oca, uz obavezu da se to događa u okruženju koje je djetetu poznato i blisko, a što je, kako je navela, bilo i stajalište liječnika.

Najveća žrtva

Odvjetnica koja zastupa majku u pisanoj izjavi za Jutarnji list navodi: “Točna je informacija da je u predmetnom postupku određeno prisilno oduzimanje malodobnog djeteta, koji postupak djetetu čini nepopravljivu štetu u smislu dijagnosticiranih višestrukih ireverzibilnih poremećaja psihičkog zdravlja, uzrokovanih očevim nasilnim postupcima, kao i ranijim pokušajima prisilnog oduzimanja. Otac se uporno oglušuje na apele djetetova psihoterapeuta koji poziva na prestanak nasilnih provedbi ovrhe te odbija svaki poziv na uključivanje u terapiju postupnog emocionalnog zbližavanja s malodobnim djetetom. Majka će u konkretnom slučaju, kao i svaki put dosad, postupati prema uputama psihoterapeuta u cilju najbolje moguće zaštite djetetova psihofizičkog zdravlja”.

U još jednom slučaju u kojem će država morati arbitrirati u sukobu roditelja oko djeteta obje se strane jedino slažu da je dijete najveća žrtva.