Noć koja traje 23 sata. Ledena pustoš. Temperature do minus 35 stupnjeva. Zvuk pucanja leda.
U takvim je uvjetima krajem 2012. godine kapetan Žarko Buljević, pomorac iz Splita, plovio arktičkim područjem uz sjevernu azijsku, većim dijelom rusku obalu, takozvanim Sjevernim morskim putem, kao prvi zapovjednik na svijetu koji je tom rutom prošao LNG tankerom punim ukapljenog plina, piše Slobodna Dalmacija.
O Buljevićevim plovidbama morskim putem koji “strišaje” Sjeverni pol – jer polarnom kapom nije prošao samo jednom – o ledu, ledolomcima, surovoj prirodi, disciplini, izdržljivosti, naporima, hladnoći i suncu koje se, kad ga ima, provlači tek rubom horizonta – razgovarali smo ovih dana u Splitu, u uvjetima u kojima mjesec studeni ni približno ne opravdava svoje ime. Dapače, ruga mu se (pre)visokim temperaturama, kratkim rukavima i kupačima koji ne posustaju.
Zahvatile su nas, i ovdje na Mediteranu, klimatske promjene. Zahvatile su i sjevernu ledenu kapu svijeta na kojemu živimo. Znanstvenici o tome “izbacuju” brojke i procjene, postotke i grafove, mape i fotografije kojima ilustriraju povlačenje ledenih površina i sve topliji Arktik, no Žarko Buljević promjene je imao priliku uočiti iz prve ruke, promatrajući ledeni pejzaž s palube svoga broda. Dojmovi mu ne mogu biti svježiji – nedavno se vratio s posljednjeg od svoja tri dosadašnja ledena putovanja duga tisućama kilometara, na kojemu je bio kao zapovjednik LNG tankera “Clean Planet”.
I o tome smo, naravno, razgovarali, no na sjever ćemo ponovno poći nakon što priču najprije vratimo u nešto ranija vremena i toplije krajeve, kad je momak sa splitskih Gripa, nakon srednje škole i prije daljnjeg školovanja, kadeturu – “kao i svi” – odradio na brodovima “Jadroplova”, zatim i “Šibenske plovidbe”. Potom je, baveći se turizmom, plovio na trabakulima i jedrio za svoj gušt.
A onda – opet “kao i svi” – otišao “vani, na stranca”.
Kanadska uvertira
– Svaki brod bio je od druge kompanije. Plovio sam na kontejnerskim brodovima, tankerima s kemijskim teretom… Oplovio sam cijeli svijet, više puta. Prošao sam kroz sve kanale – Sueski, Panamski, Carski, više puta… Nailazio sam na pirate. Plovio sam i po velikim europskim rijekama – što traži potpuno drukčiji način navigacije – do luka u unutrašnjosti.
Od 2001. godine Buljević, kao zapovjednik, plovi samo na LNG tankerima za prijevoz tekućega plina (LNG – Liquid Natural Gas).
– Za tu vrstu tankera specifično je da su najzahtjevniji, s najvišim svjetskim standardima sigurnosti i zaštite. Traže iskustvo; najkvalitetniji pomorski kadar plovi upravo na LNG tankerima. Riječ je, inače, o brodovima koji spadaju među najveće na svijetu, dugima tristotinjak metara. Mogu ponijeti teret i od 170.000 metara kubičnih tekućeg plina.
U grčkoj kompaniji “Dynagas” – za koju plovi i danas i koja ga je i odvela na Sjeverni pol – Buljević se zaposlio prije deset godina, 2008.
– U ledenim uvjetima plovio sam i prije odlaska na Arktik, u vodama kanadskih regija Labrador i Newfoundland, na kontejnerskim tankerima. Bilo mi je, izgleda, zapisano da završim na Sjevernom polu! – kaže smijući se. Dodaje da je i danas vrlo malo ljudi s iskustvom plovljenja LNG tankerima po ledu.
Njegovo prvo putovanje Sjevernom morskom rutom, tankerom “Ob River”, započelo je sredinom studenog 2012. godine, nakon što je ukapljeni plin ukrcan u norveškoj luci Hammerfest.
Posadu sa zapovjednikom Buljevićem, uz kojega je bilo još šest hrvatskih časnika, čekao je dug put: velikim brodom punim tereta krenuli su ka najvećim dijelom zaleđenom Arktičkom oceanu. Trebali su, jedno po jedno, preploviti mnoga ledena mora poslagana sa sjeverne strane azijskoga kontinenta – najprije Barentsovo, iza kojega otočje Nove zemlje označava ulazak na Sjeverni morski put, pa Karsko, Laptevsko, Istočnosibirsko, Čukotsko, a iza Beringova tjesnaca, na samom kraju Sjevernog morskog puta, Beringovo more već znači Tihi ocean, i već su se, dolje ispod Kamčatke, nazirale obale Japana, čija je luka Tobata bila krajnji cilj puta.
Vrlo zahtjevni psihotestovi
Od Karskih vrata na otočju Nova zemlja do Beringova prolaza put je dug više od 4500 kilometara, a još gotovo cijelu tisuću treba dodati za onaj dio rute do ulaska i nakon izlaska iz Arktičkog oceana.
Buljević objašnjava kako brodovi već dugo prolaze uz sjevernu obalu Azije, ali oni manji. I ne može se reći da je to bio pravi, nego utabani pomorski put. Moglo se ploviti tijekom tri, četiri ljetna mjeseca; u drugim dijelovima godine led je trebalo razbijati ledolomcima, a mnogo je dana kad taj put uopće nije bio prohodan.
Nove okolnosti, međutim, najprije one klimatske, mijenjaju sliku svijeta. Sjeverni morski put sve više dobiva na važnosti, o čemu, uostalom, govori i to što se njime može ploviti i više od šest mjeseci u godini. Zasad. Klimatske promjene rade na tome da se taj period produži.
– Da nismo išli Sjevernim morskim putem, morali bismo Atlantikom proći do Gibraltara, ući u Sredozemno more, pa preko Sueza i Crvenog mora, kroz piratsku zonu, doći do Indijskog oceana i ploviti dalje do Japana. To je za više od trećine duži put, i jednako toliko veći su svi troškovi.
No, prije nego što je stao na komandni most, Buljević je za projekt prvog putovanja LNG tankerom – pripremanog godinu dana – u trening-centrima u Rusiji i Grčkoj uvježbavan za rad u ekstremnim uvjetima kakvi su ga čekali na Arktiku.
– Trebalo je naučiti neke stvari o ledu, o njegovim vrstama i ponašanju, trebalo je proći vrlo zahtjevne psihotestove bez kojih nitko ne može navigavati tim putem. Bilo je to naporno, ali i uvjeti gore jako su teški…
Zapalo ih je da se ta prva plovidba, mjesec dana duga, odvija u uvjetima polarne noći koja traje 23 sata.
– Samo jedan sat dana, pa prolaženje kroz različite vremenske zone i stalno mijenjanje sata… Teško je to, djeluje na čovjeka. Ali jaki smo, izdržljivi smo, obučeni za takve uvjete. Nitko od nas s ove vrste tankera nije ranije bio na tom plovidbenom putu, nismo imali preciznu predodžbu što nas čeka. Ali timskim radom koji je besprijekorno funkcionirao sve je prošlo bez ikakvih problema, i na tom i na druga dva putovanja.
Ruski nuklearni ledolomci
Led ih je dočekao u Novoj zemlji, zajedno s dva ruska nuklearna ledolomca. Morala su biti dva, jer tanker je širok pedesetak metara, a svaki ledolomac 30. Pred tankerom su zajedno probijali led, jedan uz drugog, otvarajući brazdu kojom je kapetan Buljević, brzinom od tek pet, šest čvorova – iako brod može dostići 19,5 – vozio svoj golemi brod. I tako skoro mjesec dana.
Brzina kojom su se kretali ponekad je padala i na jedan, dva čvora. Iako su plovili kroz polarnu noć, put je zapravo bio jako dobro osvijetljen reflektorima sa sva tri broda.
Priča nam o arktičkim predjelima, beskrajnoj bjelini.
– Prizori su nevjerojatni. Neusporedivi. Izlazak i zalazak sunca sasvim nisko na horizontu. Ali najviše su me oduševili zeleni valovi aurore borealis, polarne svjetlosti koja se pojavljivala, nestajala, pa opet pojavljivala. Na ledenim pločama vidjeli smo bijele polarne medvjede, morževe s onim njihovim dugim zubima…
Pokušavaju navigavati koliko je najbliže moguće obali. No, sve ovisi o vremenu – ponekad se od obale moraju odmaknuti i približiti samom Sjevernom polu. Ali na komad zaleđenoga tla na kojemu je američki istraživač Robert Peary prvi, u travnju 1909., zabio zastavicu, nikad nisu imali priliku (s)ići. No turista ima, dovoze ih Rusi svojim ledolomcima.
Ovisno o dobu godine kojim se plovi ovim krajem svijeta, temperature padaju do minus 40. Najniža koju je osjetio kapetan Buljević bila je na prvom putovanju, minus 35 stupnjeva.
– Kad je mirno, na toj se temperaturi može izdržati. Ali kad zapuše sjeverni vjetar, to je minus 50. I zima je! – smije se.
Toliko je hladno da se iza ledolomaca, čim razbiju led, more opet ledi, ali to je onda prepreka koju tanker može sam svladati. Posada je od hladnoće zaštićena specijalnim odijelima, kreiranima za arktičke uvjete.
Drugo putovanje zapovjednika Buljevića iduće, 2013. godine, opet je imalo elemente premijernog: tanker “Arctic Aurora” bio je prvi brod na dizelsko-električni pogon koji je prošao tim plovidbenim smjerom.
A na trećem, ovogodišnjem jednomjesečnom putovanju tankerom – koje je imalo obrnuti smjer, od Japana do Jamala, ruskog poluotoka u Karskome moru na kojemu su ukrcali teret i potom ga transportirali do Europe – pratio ih je beskrajni, 24-satni sunčani polarni dan. To je putovanje prošlo s temperaturama tek koji stupanj ispod ništice. Jest da je bilo ljetno doba, ali svejedno je na Arktiku trebalo biti puno hladnije.
Arktičke zime – otoplile
– Razgovarao sam s lokalnim svijetom – ovako tople zime, kažu mi, još nikad nije bilo. Nije bilo ni puno leda, a trebalo ga je biti. Osjećaju se posljedice promjene klime…
A s tim posljedicama može se povezati i intenziviranje prometa na Sjevernom morskom putu. Sve je više kompanija koje će, uštede radi, koristiti prečac preko Arktika, znatno kraću rutu iz Europe u Aziju. Nedavno je njome prošao i prvi kontejnerski brod. Ali kako će to djelovati na arktičke predjele, na more, na živi svijet, na cjelokupni fragilni ekosustav na polarnoj kapi svijeta?
Kapetan Buljević uvjerava nas da su standardi očuvanja okoliša zadani u pomorskom transportu iznimno visoki.
– Sve radimo tako da nema nikakvih otpadnih voda. Sve se čuva na brodu do konačnog odredišta. Ništa se ne smije bacati u more. Većinu brodova po cijelom svijetu, uostalom, prati se satelitom i kontrolira baca li se što ili ispušta.
Govori autoritetom zapovjednika. I krivo mu je, kaže, kad “zeleni” ne obraćaju pažnju na to da i mnogi brodari “zeleno” razmišljaju i da, iako moraju ploviti, poštuju međunarodne propise i standarde, vodeći računa o tome kakav trag za sobom ostavljaju u prirodi.
Vrlo skoro – već u prosincu – Buljević odlazi u Južnu Koreju, gdje će preuzeti novi LNG tanker. Kad s njim krene na Arktički ocean, neće mu trebati ledolomci jer je novi brod konstruiran tako da je on sam ledolomac. To je novi izazov, no još uvijek nije sigurno hoće li se kompanija odlučiti da se u siječnju brod uputi kraćom sjevernom, ili dužom južnom rutom. Zima je, i usprkos globalnom zatopljavanju, moglo bi se dogoditi da brod naiđe na ledene prepreke kakve bi teško razbio i nuklearni ledolomac.
Na koncu – je li mu, kao čovjeku s toplih obala, draže ploviti onom puno dužom i toplijom rutom preko Sredozemlja, kroz Suez i dalje do Dalekog istoka, ili kroz hladne predjele dalekog sjevera?
– Biram sjever, ipak. Volim izazove. Nema pirata. I nekako si… na vrhu svijeta. A to je dobar osjećaj!, piše Slobodna Dalmacija.
Ukapljivanje plina na terminalu ‘Jamal’
