U Strasbourg sam, ne sluteći ništa, satima na putu ovamo čitajući knjigu u kojoj kolega novinar piše o Mediteranu i jugu, stigla dvadesetak minuta nakon što se u gradu dogodio napad. Još uvijek razmišljajući o Jugu, iako netom stigla u Alzas, slabo sam za dolaska gledala grad i ljude oko sebe. Makar usporedba nije najsretnija, ponešto kao u priči Olge Tokarczuk “Profesor Andrews u Varšavi”, u kojoj govori o britanskom psihologu koji se zatječe u Varšavi u doba kad Jaruzelski proglašava izvanredno stanje, i samoj mi je trebalo neko vrijeme da razaberem da se ovdje nešto zbiva, da su ljudi uznemireni.
Jer, Strasbourg mi je izgledao jednako kao i lanjskog prosinca, i prosinca 2016…, vidljivo teško naoružane policije je ovdje godinama na ulicama, u gradu u kojem je jedan od najstarijih i među turistima najomiljenijih božićnih sajmova. U ovo doba godine hoteli su rasprodani, ulice pune ljudi, stari dio grada adventski okićen, odavno vrlo komercijalno, tek u naznakama tradicionalno.
Tramvaj nije kretao s perona, ljudi su sjedili mirno, više-manje u tišini, pomireni s time da će, vjerojatno, čekati dugo u neizvjesnosti. Tek nakon nekog vremena, putnik kojem sam se obratila objasnio je da je – u gradu netom bio napad te da je policija blokirala središnji dio, da je zaustavljen i javni prijevoz.
Ubrzo potom napustili smo tramvaj, javljeno je da je sav javni prijevoz obustavljen do daljnjega, vjerojatno cijelu noć, na središnjem gradskom kolodvoru, Gare Centralu, redovi za taksi brzo su postali obeshrabrujuće dugački.
Candice Lambert (30), socijalna radnica iz Strasbourga, kratko nakon napada komentirala je: “Šokirana sam. Zabrinuti smo još od napada u Parizu, jer Strasbourg je u neku ruku, makar simbolično, glavni grad Europe, ovdje je Parlament Europske unije. Dvije godine živimo s mišlju da postoji neki rizik, u nadi da se neće ništa dogoditi. Mogu reći da sam baš u posljednje vrijeme prestala razmišljati o tome. Zapravo, uvijek sam se u Strasbourgu osjećala sigurnom, jer u gradu je puno policije, naoružane, vidljive na ulicama. Prije dvije večeri suprug i ja bili smo točno na tom trgu gdje je bio napad, na Božićnom sajmu.”
Dok govori, svako malo pogledava u mobitel, stalno stižu poruke rođaka, ljudi provjeravaju gdje su njihovi najbliži, svi žele znati jesu li dobro. “Nadala sam se da će javiti da je počinitelj bolestan čovjek, a ne terorist. Jer, činjenica da je bio na policijskoj listi otprije samo stvari dodatno komplicira, sve diže na neku drugu razinu”, kaže.
Njezin suprug Dominique Lambert (28), učitelj u jednoj od ovdašnjih javnih škola, tiho govori: “Nemam riječi. Još sam u šoku. Imao sam potrebu odmah provjeriti jesu li svi naši dobro.”
Alain Re, konobar, komentira: “Nadam se da ovo neće eskalirati ni što se tiče nesigurnosti ni što se tiče ekonomije. Božićni sajam bitan je ovom gradu, može se očekivati da će se napad odraziti na broj gostiju. Vidjet ćemo već sljedeći vikend hoće li biti značajnijih otkazivanja i bitno manjeg broja ljudi.”
