Josip Šimunić, onaj nogometaš koji je na stadionu u Maksimiru, izražavajući radost i sreću uzviknuo: “Za dom spremni!”, pa nakon toga bio sudski kažnjen, tužio je Hrvatsku zbog te presude. Podigao je tužbu na Europskom sudu za ljudska prava tvrdeći da mu je Hrvatska na dva suda, Prekršajnom i Visokom prekršajnom, uskratila pravo na slobodu govora.
U svojoj je tužbi tvrdio da je riječ o starom hrvatskom pozdravu, da su mu presudama uskraćena ljudska prava, pravo na slobodu govora i izražavanja i da je diskriminiran jer drugi u Hrvatskoj nisu bili kažnjeni zbog tog pozdrava.
Ima Šimunić pravo. Državu treba osporavati jer je po definiciji spora, glupa i gluha, a i ne vidi najbolje. To je jednostavno uočiti u odnosu na stvarni život, gdje država ne čuje i ne vidi što se događa, a i kada vidi, nedovoljno brzo reagira na društvene događaje i promjene. Zato je treba učiti pameti, bez popuštanja, jer ono ne koristi krivoj državi, pa čak i kada to znači da treba podizati sudske tužbe protiv nje.
Josip Šimunić je, ne treba ni to zanemariti, zbog tog uzvikivanja na utakmici s Islandom, čime je bodrio navijače, završio ono što su sportski komentatori opisivali kao briljantnu nogometnu karijeru. Fifa ga je kaznila s deset utakmica neigranja i 30 tisuća CHF. Time je Šimunić propustio Svjetsko prvenstvo, ali je privukao pozornost svjetskih medija na sebe i Hrvatsku.
Bio je jedan od rijetkih igrača koji je javno uzvikujući pozdrav ustaškom režimu, zločinačkoj podršci fašizmu tijekom 2. svjetskog rata, deklarirao svoje stavove. Zbog toga je i Hrvatska dobila svoj djelić loše slave kao zemlja čiji nogometni reprezentativac smatra prirodnim pozdravljati navijače takvim pozdravom.
I nije vrijedilo tvrditi da je riječ o nekom starom hrvatskom pozdravu jer se to nije moglo dokazati. Jednostavno, pozdrav je nastao za potrebe ustaša i služio je isključivo kao njihova legitimacija i iskaz pripadnosti režimu temeljenom na mržnji i zločinima.
To što Šimunić smatra da mu je time uskraćena sloboda govora loš je savjet njegova odvjetnika, tkogod on bio. Jednostavno, nema tu neke filozofske bravure kojom bi se tvrdilo da ljudi mogu izgovarati sve zato što misle da je to sloboda govora. Sloboda, naravno, ima svoja ograničenja, a ako netko nasrće na tuđu slobodu, čineći to i riječima, to nije dopušteno.
To je pravo puno jače od prava da budeš neobrazovan ili krivo obrazovan pa tvrdiš da je riječ o starom hrvatskom pozdravu. A pozivati se na taj način na pravo slobode govora je i dosta glupo ponašanje. Znači, ne priznavati sve one pozitivne stvari koje je dosegla civilizacija.
Pozdraviti nekoga sa “Za dom spremni” znači pozdraviti prijetnjom, obećati progon i smrt svima koji ne podržavaju ustaše. To je pozdrav mržnje. Da nije namjeravao promovirati ustaštvo, ispričao bi se i svima bi bilo jasno da je riječ o nedovoljnom obrazovanju. To što stalno tvrdi da je riječ o hrvatskom pozdravu blizu je toga da čovjek pomisli kako je riječ o nekom veseljaku koji stvarno ne kuži ništa i vjeruje da je Zemlja ravna ploča pa svakoga dana zahvaljuje bogu što se kornjača ispod ploče nije pomakla i preselila ga na neko drugo mjesto, možda na rub s kojega bi pao.
Ali je u jednoj stvari u pravu. Diskriminiran je, njega su hrvatski sudovi osudili zbog pozdrava “Za dom spremni”. Puno teže nego druge. Drugima su praštali, muljali umjesto njih. Ali, to je samo zato što i neki hrvatski suci i sutkinje misle slično. Da je ispod nas kornjača i da je sve stvorio Bog. Nije, dinosauri su stariji. I to im može potvrditi svaki sud u Europi.
