Povodom zatvaranja jednog od najmoćnijih političara u povijesti Hrvatske, nekadašnjega HDZ-ova premijera Ive Sanadera, dakle nakon događaja koji ima simboličku težinu i golem odjek u javnosti, važno je razmotriti značenje i učinak ove kazne koja je stigla cijelo desetljeće otkako osuđenog lidera više nema na javnim funkcijama.

Nema previše prostora za očekivanja kako bi Sanaderu osobno ova ili bilo koja druga sankcija mogla pedagoški poslužiti za promjenu načina razmišljanja, djelovanja, kao i za eventualnu društvenu resocijalizaciju. Sanaderov odnos prema optužbama, suđenjima i odmjerenim kaznama nije se mijenjao svih ovih godina, neovisno o tijeku procesa, baš kao ni način na koji je s tim u vezi istupao, bez trunke žaljenja i bez ijedne naznake da postupno osvješćuje djela koja su ga dovela do presuda, uključujući ovu zadnju, zbog koje su ga nanovo lišili slobode.

“Ovo je suludo”, komentira Sanader, kao da je još 2009. godina, a pokunjeni odvjetnici mu sekundiraju, kao nekad njegovi najvjerniji ministri u Vladi, sa zajedljivim komentarima i uvrijeđenim dobacivanjima, nečim što zasigurno njihovom klijentu neće niti može pomoći u budućim pravosudnim pokušajima.

Nakon svih tih izjava i komentara, koji zapravo razotkrivaju Sanaderov prezriv stav prema državi za koju se, govorio je, borio prvo u ratu, a onda u premijerskom kabinetu, ne treba očekivati da će ga zatvorska kazna naročito preusmjeriti u moralnom smislu.

Ona vrlo vjerojatno neće imati osobitog efekta na samog osuđenika, u smislu da će se on pokajati, priznati da nije na doličan način obavljao najvišu javnu funkciju u zemlji, prihvatiti da je bio u sukobu sa zakonima ili uvidjeti da nije pružio dobar primjer građanima koji su mu dali povjerenje i politici kao pozivu.

Zapravo je njegova eliminacija iz politike bila najveća moguća kazna Sanaderu, veća i od zatvorske i od imovinske sankcije, a ta je kazna jedina izvršena u realnom vremenu, kad je to imalo nekog smisla i efekta.

Sanader će gotovo sigurno ostati pri stavu da je on bio namjerno naciljana žrtva, da mu je sve namješteno, da se radi o političkom progonu, doduše s nikad do kraja razjašnjenim motivima, i da sve to dokazuje da u Hrvatskoj, premda je mali kotačić velike Europske unije, i dalje ne vrijede zakoni niti su izgrađene institucije.

Prema tome, ako s opravdanim i visokim stupnjem uvjerenja predviđamo kako kazna na Sanadera neće djelovati purgativno, transformirajuće, da ga neće “izliječiti”, da mu neće “popraviti dušu”, ostaje nam mala nada da će barem u onom svom drugom dijelu ta kazna ipak dobiti smisao i prouzročiti pozitivne posljedice.

U dijelu u kojemu kazna može poslužiti kao opomena i putokaz drugima u društvu. Ni tu stvari zasad, nažalost, ne izgledaju najbolje.

Sanaderova stranka ni u jednom trenutku nije priznala vlastiti dio političke odgovornosti za ono što se Sanaderu prvo stavilo na teret, a kasnije dokazalo i osudilo. Važni političari koji su bili itekako aktivni u njegovo vrijeme nisu udaljeni iz političkog života, neki čak ni iz sfere odlučivanja. Sama stranka, pravo rečeno, nije pretrpjela dugoročnu političku štetu. Izvučeni novac nije vraćen tamo odakle je izvučen.

Pustimo Sanadera, on je ionako već dulje samo referentna točka iz povijesti. HDZ je, pak, nešto s čime moramo računati još dulje vrijeme. Zato je izuzetno važno kako će zatvorska kazna Sanaderu utjecati na i dalje najveću i nautjecajniju političku snagu u Hrvatskoj, onu o kojoj ovise saborske većine, koja piše zakone, odlučuje o javnom novcu, upravlja najvećim investicijama i diktira smjer društva.

Ljudi koji sebe smatraju doista zainteresiranima i odgovornima za budućnost države i boljitak pojedinaca, a tako sebe reklamira današnja nomenklatura HDZ-a, morali bi pravomoćnu kaznu Sanaderu iskoristiti upravo za promociju pozitivnih vrijednosti politike kao posla koji se idealno obavlja za društvo i uime svih građana, a ne zbog osobnih koristi, afirmacije i probitaka.

Kaznu Sanaderu zato bi baš u HDZ-u trebali najviše i najglasnije pozdravljati i promovirati je kao putokaz kako se ubuduće, s više odgovornosti i osjećaja za javno dobro, odnositi prema javnim funkcijama. A ne okretati glavu, pokrivati se po ušima i pretvarati kao da to s njima nema nikakve veze.

Svi političari koji su možda i dalje skloni baviti se tim poslom na sličan način kao Sanader trebali bi se nakon ove kazne osjećati zastrašeno, pokolebano, a ne kao da se to njih uopće ne tiče.

Zabrinjavajuće je to što odgovorni ljudi iz HDZ-a i sad, nakon pravomoćne zatvorske kazne Sanaderu, disciplinirano zaobilaze izgovoriti ime svoga nekadašnjeg velikog vođe, nazivajući ga “fizičkom osobom”.

To ignoriranje može nam govoriti nekoliko stvari o HDZ-u danas. Jedno je (najoptimističnije) da se ipak srame Sanaderova djelovanja i posljedica do kojih je ono dovelo. Drugo je da su samo malo uvrijeđeni zato što je iskočio izvan onoga što je dotad funkcioniralo kao uhodano, tolerirano djelovanje.

Treće, da vjeruju da će se uspješno otarasiti bilo kakve odgovornosti pretvaranjem da Sanader nije bio taj koji je kadrovski stvarao HDZ poslije Tuđmana, kakav u velikom dijelu opstaje do danas. Da će se samim negiranjem Sanadera izbrisati i negativno nasljeđe. Da se relativizacijom slučaja Sanader na grijeh jedne “fizičke osobe” može učiniti dobra stvar za stranku i za društvo.

Ne, HDZ ne treba pospremiti Sanadera.

HDZ mora pospremiti za Sanaderom.