Bilo je to prije dvadesetak godina kada je na početku novog tisućljeća mlada hrvatska država počela trasirati svoj put u Europu. Nakon agresije i rata Hrvatskoj je preostalo suočavanje s dugogodišnjom devastacijom industrije i proizvodnje hrane koja je provedena po unikatnim modelima privatizacije. Na red za sanaciju tada su došli i poljoprivredni kombinati koji su zapošljavati desetke tisuća radnika, a na nekima je u Slavoniji i Baranji proizvodnja hrane bila i uništena. Država je svake godine milijardama kuna sanirala kombinate pod izgovorom kupovanja socijalnog mira i čuvanja radnih mjesta, a službena agrarna politika pozivala je seljake da se organiziraju u mala obiteljska gospodarstva.
U udarnim gospodarskim vijestima i emisijama za selo pričalo se o obnovi stočarstva, obećavale su se izdašne državne potpore za otvaranje farmi mliječnih krava, svinjogojci su dobivali povlaštene kamate za širenje proizvodnje, ratari velike poticaje za sadnju žitarica, voćari i vinogradari za obnovu nasada. Popularni PIK-ovi gutali su državni novac dok su ih politički namještene uprave pripremale za jeftinu prodaju dežurnim agrarnim tajkunima, a seljaci su upadali u financijske dubioze ulažući u proizvodnju koju poslije nisu imali gdje prodati.
Mnogi su slušali savjete iz nadležnog Ministarstva o gradnji megalomanskih štala za mliječne krave, koje su gradile i opremale tvrtke stranačkih simpatizera, a u jednoj od avantura kupnji austrijskih junica za te farme rodila se i jedna ideja koja će promijeniti živote stotina seljaka.
Ideja tadašnjih HSS-ovaca
Nakupci i prekupci stoke namirisali su dobar biznis obilazeći europske farme kada su vidjeli da se mnogi stočari bave i uzgojem afričkih nojeva. U uređenom tržištu Belgije i Bavarske nojevi su uzgajani za meso i jaja, sa sigurnim plasmanom u restoranima i dobrom zaradom. Za početak bavljenja poslom bilo je dovoljno za oko 6000 njemačkih maraka kupiti jednu obitelj koja se sastoji od dvije ženke i jednog odraslog mužjaka, koji razmnožavanjem uvećavaju jato svake godine.
Ideja o uzgoju nojeva svidjela se tadašnjem HSS-ovu vodstvu Ministarstva poljoprivrede koje je sa svojim službama organiziralo brojne prezentacije uzgoja nojeva, uz stručnu analizu svih blagodati koje seljacima može donijeti ta visoka afrička ptica.
Tako je početkom 2003. u prostoru bivše klaonice svinja, u sklopu Kaznionice Lipovica, otvorena prva klaonica nojeva u Hrvatskoj, čije su otvorenje poduprli Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave te Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva.
Posljednja farma nojeva u Hrvatskoj
Kako su tada izvijestili mediji, klaonicu nojeva svečano je otvorio ministar poljoprivrede i šumarstva Božidar Pankretić koji je rekao kako je to “prvi i najznačajniji korak kojim Ministarstvo počinje ispunjavati obećanje dano uzgajivačima nojeva da će pomoći toj sve razvijenijoj poljoprivrednoj djelatnosti, te jedan od dobrih primjera kako se u objektu koji je bio zapušten može razviti nova djelatnost”.
Ministrica pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Ingrid Antičević Marinović ocijenila je da je otvaranje te klaonice “jedna od najznačajnijih stvari ne samo za Kaznionicu Lipovica, nego i za cjelokupni zatvorski sustav”, dodavši kako je to “jedan od načina na koji će se više humanizirati izdržavanje kazne u zatvoru”.
Na Brijunima je, izvijestio je HTV, u listopadu 2004. održan i svjetski kongres nojara, koji je okupio stotinjak uzgajivača nojeva i stručnjaka, na kojem je član Upravnog odbora Europskog vijeća uzgajivača nojeva Zdravko Pandur ocijenio da je hrvatsko nojarstvo još u povojima.
Simpatične i znatiželjne ptice
Nakon ovakvih pohvala i predstavljanja specijaliteta od nojeva mesa i jaja brojni su restorani uvrstili nojevo meso na svoje menije. Već prve godine oko 400 poljoprivrednika odlučilo se za njihov uzgoj. Procjenjuje se da je na vrhuncu euforije uzgoja po Hrvatskoj skakutalo i više od 2000 nojeva. Neki uzgajivači kupili su ih u u želji da im to postane glavni posao, a neki iz hobija ili kao dio turističke atrakcije i ponude.
Jedna od njih je Kata Kolarić (69), bankarska službenica iz Zagreba, koja je nakon odlaska u prijevremenu mirovinu svoje zlatno životno doba odlučila provesti na svojoj farmi nojeva koju je napravila na obiteljskom imanju u selu Kozarica nedaleko od Novske. Kupila je 2002. prvih 40 pilića i na lijepo uređenom imanju oca Mate i majke Mare napravila nojarnik. Piliće je tada nabavljala iz Mađarske po cijeni od 250 DEM za komad, a veliki nojevi su se nabavljali iz Belgije za oko 2300 DEM.
– Kada je prva obitelj došla kod mene, jako su mi se svidjeli jer su doista simpatične, znatiželjne i neobične ptice. Proučila sam svu dostupnu literaturu i vidjela da se od noja doista sve može iskoristiti. Osim mesa i jaja, iskoristivi su koža, kljun, nokti i perje, mast je ljekovita i uspješna u liječenju psorijaze, a očna rožnica se može transplantirati u ljudsko oko – priča nam Kata koju smo posjetili na imanju.
Dok idemo prema nojarniku, kaže nam kako je prava šteta što smo došli poslije kiše jer nojevi za svake kiše izađu van, legnu i uživaju na pljusku pa im je perje još mokro. Eh, što je afrički gen – uvijek željni kiše.
– Za fotografiranje bi bilo super kada rašire suha krila. Sad se još čiste i suše, pazite dok im se približavate, nisu opasni nego nepovjerljivi dok vas ne upoznaju. Sad ću ih ja dozvati. Bi-bi-bi-biba-bi-bi-bi – zavikala je Kata pred velikim koralom u kojem žive dva mužjaka, Patrik i Kalimero, i šest ženki: Kvrgica Glorija, Zloća…
Nojevi istrčavaju na teren koji su utabali svojim velikim nogama. Kao na satu gimnastike rastežu se, a ženke međusobno jedna drugoj čijaju pokislo perje. Kao u nekom televizijskom showu, na kraju izlaze mužjaci čiji je vrat čupav i crn, malo su viši od ženki, svi preko dva metra kada istegnu vrat. Patrik je tu očigledno dominantni mužjak, lagano se gega, maše krilima i u njegovom se ritmu ženke povlače i odlaze na drugi kraj korala.
– Trebate ih vidjeti kada su posebno raspoloženi, popodne ili kada se vrijeme mijenja. Kako oni plešu, to je pravi tulum. Čučnu i plešu, a obično ženka trči u krug dok se ostali kreću oko nje raširenih krila. To treba vidjeti i doživjeti. Inače nisu zahtjevni za hranu, jedu travu koje ima u izobilju, žitarice, ječam, zob i malo kukuruza. Dajem im i vitamine i minerale koji su dobri za njihove kosti, ali i za jaja pa moja ne pucaju nakon razbijanja i mogu ih dalje iskoristiti za nakit. Ali, troškovi te hrane su se mnogima pokazali presudni za odustajanje od uzgoja za meso.
Nojevi u prirastu puno troše i jedu, izuzetno su skupi, a kada je otvorena klaonica u Virju, za jednog tovljenika od godinu dana mogli ste dobiti manje nego što je on pojeo i zato su se mnogi riješili nojeva. Noj do 130 kilograma može imati maksimalno 30 kilograma steaka, a kilogram mu bio tek 40 eura. Za meso su dobri samo oni do dvije godine starosti i ja sam takvih u klaonicu poslala 17, ali sam odustala jer nisam dobila nikakav novac – priča nam Kata Kolarić.
Odustali su i drugi pa je klaonica u Virju prestala oštriti svoje noževe za nojeve samo dvije godine nakon što je pompozno otvorena.
A sve je počelo idilično. Od 40 jednogodišnjih nojeva veterinar dr. Edmondo Šuran iz Pule napravio je selekciju – 14 ih je ostavio za rasplod, a ostali su išli u klaonicu. U nojarniku Kata sada drži tri pasmine nojeva koje je dr. Šuran odabrao kao otpornije za to podneblje. Najveći je crveni afrički noj, koji je najopasniji, afrički crni noj je malo manji, a najmanji među njima je afrički plavi noj. Ono što je kod njih fascinantno to je dugi životni vijek, a u prirodi znaju doživjeti i više od 70 godina. Tko zna, možda dotad s ovim klimatskim promjenama oko Novske nastane i pustinja pa se onda pojavi i pijesak iz Panonskog mora u koji bi nojevi mogli gurati glavu.
– Da, mnogi me pitaju kada nojevi guraju glavu u pijesak, ali ovdje kod mene je to nemoguće, ne mogu gurati glavu u blato. Vidjela sam da oni u nekoj opasnosti zalegnu na zemlju i opruže glavu pa pretpostavljam da je to njihov način za izbjegavanje stresa. Zažmire dok prijetnja ne prođe – objašnjava nam Kata.
“Zašto mi nisu rekli istinu?”
Odlazimo u dvorište imanja gdje upravo obnavlja malu kućicu u kojoj planira napraviti kušaonicu jela od noja, koja bi uz već postojeću radionicu izrade nakita za djecu trebala biti dio turističke ponude.
– Sada se bavim uzgojem nojeva zbog prodaje iznimno zdravih jaja koja, prema nalazu Zavoda za javno zdravstvo, imaju visoku nutritivnu vrijednost, a godišnje ih imam oko 200 komada. Proizvodim i tjestenine od tih jaja, a od ljusaka jaja i nojeva perja izrađujem unikatni nakit: prstenje, ogrlice, narukvice, naušnice, ukrase za šešire i torbe.
Nedavno su mi se javili sa Brijuna jer su zainteresirani za jednog mog noja. Jedno sam vrijeme dobivala upite iz Slovenije imam li pilića ili jaja jer se neki proizvođači kod njih još bave uzgojem i imaju inkubatore i valionike za njih. Čak i poticaje, jer mi pričaju gosti iz Slovenije da se kod njih na tržnici može kupiti svježe meso od noja i suhomesnati proizvodi kojih ima u restoranima. I kod nas su obećavali poticaje za uzgoj, ali od toga nije bilo ništa, sve je propalo, samo sam ja ostala. Kod nas su izumrli i nojevi – kaže nam razočarana Kata.
Pokušavamo je utješiti informacijama da njezin posao, ustrajnost i ljubav koju je dala uzgoju ovih afričkih ptica nije uzaludan jer sada iz nekog od fondova može dobiti novac za razvoj ruralnog turizma i spas svoje farme.
Optimistična Kata na rastanku se pita zašto joj nitko na početku nije rekao cijelu istinu o uzgoju nojeva pa bi se možda odlučila na drugi uzgoj, poput ovaca koje sada drži uz nojeve.
Evo, možemo pitati tadašnjeg ministra Božu Pankretića što vam sada može reći o svojoj velikoj akciji naseljavanja nojeva u Hrvatsku, predlažemo.
– To bi bilo super – kaže dok nam priprema super kajganu od jaja i hvali kremšnitu koju nije stigla napraviti.
Zovemo Pankretića.
– Pozdravite gospođu i čestitajte joj što je bila ustrajna u uzgoju nojeva. Sjećam se da smo otvarali klaonicu i predstavljali jela od noja, ali to nikad nije bio prioritet u tom mom mandatu. Ja sam, a vi to vrlo dobro znate, radio na obnovi stočnog fonda i afirmaciji našeg simentalca i babybeefa. A uzgoj nojeva je trebao biti kao dodatna vrijednost za iskorištavanje napuštenih objekata ili dodatni izvor prihoda poljoprivrednicima – rekao nam je Pankretić.
Pa tako je, povikaše seljaci, rezultati se vide. Mliječno i tovno gospodarstvo još se oporavlja od tih mjera, a za nojeve, kojih je ostalo dvadesetak, uskoro možemo uvoziti pijesak.
