U aktualnom repertoaru kazališta Kerempuh ove sezone među inima posebno se ističe predstava “Elling”, žirirana i selektirana po kazališnim festivalima. Glumac Luka Petrušić u komadu Simona Benta – koji je adaptacija proze norveškog pisca Ingvara Ambjørnsena, isti je i scenarist istoimenog filma iz 2001. godine, nominiranog za Oscara za najbolji strani film – igra socijalnog radnika što pomaže dvojici muškaraca da se rehabilitiraju i uklope u život nakon što su izašli iz institucije za duševne bolesti. Jedan nikad nije bio sa ženama i fali mu ljubavi, drugi žali za pokojnom majkom, a zapravo je talentirani pjesnik, te su oboje su bezazleni, lucidni i dobrodušni. Predstava je topla, ljudska i kritika je odnosa prema ljudima koji su drugačiji.
Pad s Detelićem
– Svakodnevno smo u neprestanoj žurbi i tobože nemamo vremena posvetiti se ljudima u potrebi kakve sve češće viđamo na ulici. Naš ‘Elling’, međutim, naglašava da je ponekad dovoljno tek 10 sekundi više, ljudski pogled i riječ ili koja lipa, kuna u ruci siromaha. To bi bila i poruka lika kojeg igram, socijalnog radnika koji unatoč privatnim problemima i vlastitoj nervozi nastoji pomoći ljudima koji se nakon boravka u instituciji žele adaptirati, a socijalno i emotivno su zaostali te pomalo autistični – kaže Luka Petrušić.
Na predstavu ‘Elling’, uspješnicu ove Kerempuhove sezone, dolazi 160, 200 ljudi u gledalište koje inače prima 500 ljudi.
– Očito je da predstava koja govori o zakinutima i drugačijima nije u ‘klikbejt’ varijanti – rezignirano će Petrušić koji je na posljednjoj izvedbi “Ellinga” doživio neke (ne)zgode koje su nasreću dobro završile.
– Kolega Filip Detelić nepredviđeno je skočio na mene, pa smo zagrljeni doživjeli zajednički slobodni pad u kojem sam ga poklopio cijelom težinom i nije mu poslije bilo lako ustati s poda. Isto tako, klimala nam se nadstrešnica kioska koji je postavljen na scenu, što je poremetilo našu koncentraciju, pa smo zajedno s publikom prasnuli u smijeh – iznosi priče s predstave koje, naravno, nisu jedine takve koje je doživio u Kerempuhu. Kao jedne od najsmješnijih nepredviđenih dogodovština sa scene prisjeća se epizode iz predstave “Čudo u Poskokovoj dragi” prema Anti Tomiću.
– Kolega Antun Tudić, koji je u komadu glumio svećenika, zaboravio je da te večeri ima predstavu i nije se pojavio. Da stvar bude gora, i našem danas umirovljenom inspicijentu Zvonku Beniću promaknulo je da Tudića nema. I tako stojimo braća Mirković, Königsknecht i ja s puškama na sceni i vičemo “k’o je” u trenutku kad se treba pojaviti svećenik, da bi inspicijent tek tada shvatio da našeg svećenika u kazalištu nema. Filip Detelić, koji je tumačio drugu ulogu u predstavi, a kolega je inače pun entuzijazma i humora, baš kao i ja, u četiri minute se obukao u svećenika i izašao na scenu s tuđim tekstom. Čekali smo Detelićevu alternaciju nekoliko minuta, no činilo nam se kao da su prošli sati… Pazite, mi smo Purgeri, glumili smo ljude iz Dalmatinske zagore, tako da nam je i improvizacija koju smo nabrzinu izveli da popunimo vrijeme vrlo teško išla. Antun Tudić je došao, na hitan poziv iz teatra, tek na kraju predstave i odradio svoju zadnju scenu – smije se i danas anegdoti s predstave u režiji Kreše Dolenčića.
Instagram glumci
Luka Petrušić, uz Filipa Detelića, Nikšu Butijera i Borka Perića, vodeći je komičar Kerempuha nove generacije. U ansamblu je desetak godina i aktualno igra u predstavama “Elling”, “Raspad sistema”, “Jedan sluga, dva gospodara”, “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”… Po čemu se nova generacija Kerempuhovih muških glumaca razlikuje od one starije, čiji je predvodnik Željko Königsknecht?
– Starija je garda, glumci koji su obilježili devedesete i prvo desetljeće dvijetisućitih, bila malobrojnija. Danas nas je više u ansamblu i stalno pristižu novi kolege poput Josipa Brakusa i Marka Makovičića. Danas je, naime, 750 Akademija i 4229 tisuća glumaca u zemlji. Šalim se naravno, no kako je na tržištu glumaca veća konkurencija, atmosfera u ansamblima sve je manje opuštena, a sve više grčevito fokusirana. Pozornost od uobičajenog glumačkog posla kolegama odvraćaju Instagram i Facebook, a naročito su se za društvene mreže ‘uhvatile’ mlađe generacije kolega koji se putem njih neumorno reklamiraju, objavljujući fotografije kao tobožnje zvijezde, umjesto da se reklamiraju poštenim radom u teatru. Tako da danas živimo u sustavu stvarnih zvijezda pozornice te u virtualnom svijetu lako uspinjućih zvijezda na društvenim mrežama – kaže Petrušić, koji ne vidi optimistično poziciju teatra u 21. stoljeću.
Skečevi za ženu
– Kazalište proživljava duboku krizu i u kulturološkom je vakuumu, jer danas vodi borbu da privuče publiku serija pa tako na sceni više prolaze naslovi koji su, za teatar adaptirani, nekadašnji TV hitovi. Kazalište je u frontalnoj borbi s televizijom, a naročito s YouTubeom, i tu će bitku bez sumnje izgubiti ako se nešto drastično ne promjeni, ako kazalište ne pronađe neki novi put – govori glumac koji je više godina proveo kao član noćnog Kerempuhovog cabareta, igrajući u predstavi “Bluzeri narodnjaci” nezaboravnu alegoričnu ulogu puža koji je izgubio kućicu i kreće na Markov trg.
– Predstave noćne scene ‘Cabaret Chische Lische’ i ‘Bluzeri narodnjaci’ odigrali smo oko 160 puta. Bio je to žestoki politički nekorektan humor koji su pisali Ivan Đuričić i Mario Mirković, a išao je, naročito u “Bluzerima i narodnjacima”, na račun Bandića, Plenkovića, Kolinde Grabar-Kitarović, uvijek praćen songovima lakih nota. Cabaret nije ugašen zbog cenzure, nego zbog odlaska nekih kolega iz Kerempuha. Te noćne predstave najljepša su stvar koja mi se u teatru dogodila. Riječ je o vrsti izravne zafrkancije koja je bila osvježenje i za publiku koja bi na našu predstavu išla prije noćnog izlaska subotom – sjeća se noći u Kerempuhu u kojima je publici bilo dozvoljeno konzumirati alkohol za trajanja predstave. S obzirom na to da radi u satiričkom kazalištu, humor se, logično, uvukao i u svakodnevicu.
– Moja supruga već je navikla na moje kućne skečeve i humoristične ispade. Trpi ih dok je ne naljutim, kad je naljutim, bolje mi je da se sakrijem. Imam sinčića Jana od šest godina, na putu je i drugi sin koji će se roditi u sedmom mjesecu i dat ćemo mu ime Maks. Kako često sinkroniziram crtiće i nastojim u tom radu neprestano pomicati granice u svojem glasu, nerijetko i sina Jana odvedem u kino na kakav cjelovečernji crtić koji sam sinkronizirao. Bili smo tako na ‘Legićima’, a Jan se pred punim kinom počeo derati: “Tata, to si ti!”. Naravno, cijelo je kino počelo zuriti u mene i nikome nije jasno bilo što mali priča – prepričava glumac koji privatno mašta o kućici na moru s dvije sobice s malim vrtom i radi na tome da želju jednoga dana ostvari, naglašavajući da je, osim težnje za vikendicom, kad je riječ o materijalnim stvarima skroman čovjek.
Redatelji bez vizije
Rođen 1982. u Zagrebu, kao maleni dječak Luka Petrušić je uvijek je nešto izvodio, “glupirao se”. Igrao je u školskim predstavama, pa ga je razrednica preporučila za audiciju ZeKaeM-a.
– Dok sam bio dječačić u dobi od pet, šest godina maštao sam da sam klaun i da letim raketom u svemir. Kasnije, kao školarca, ništa me nije toliko zanimalo kao satovi u dramskom studiju ZKM-a, pa je Akademija, na kojoj sam diplomirao 2008., došla kao logičan slijed – sjeća se.
U glumačkom poslu danas ga najviše iz takta mogu izbaciti redatelji.
– Splasne mi raspoloženje kad vidim redatelja bez vizije. U režijama kriteriji dobroga nestaju, opet zahvaljujući hashtag svijetu u kojem svi olako bivamo proglašeni genijalcima. U tom šumu krajnosti bojimo se uputiti nekome pristojnu kritiku, sve da ga ne bismo povrijedili. A razgovor je jedino što dvoje ljudi može dovesti do bilo čega, složili se mi ili ne – zaključuje.
