Napadi na dva tankera proteklog četvrtka dodatno su pojačali tenzije između SAD-a i Irana. Trumpova administracija od početka se postavila izuzetno oštro prema Iranu te se protivno stavovima EU i ostatka svijeta jednostrano povukla iz teško sklopljenog nuklearnog sporazuma s Iranom kojim se obustavio razvoj nuklearnog oružja i započela normalizacija odnosa između Irana i Zapada.
Odnosi između dviju država posebno eskaliraju od 6. svibnja, kad je SAD objavio da će rasporediti dodatne snage u Perzijskom zaljevu radi suprotstavljanja Iranu i njegovim saveznicima. To je bila udarna skupina nosača aviona USS Abraham Lincoln, čiji je posjet Hrvatskoj naglo otkazan upravo zbog preusmjeravanja prema Perzijskom zaljevu, i grupe od četiri strateška bombardera B-52H. Amfibijska skupina desantnog broda USS Boxer sa 4500 ljudi također je raspoređena u zonu Indijskog oceana i Bliskog istoka.
Neutvrđen počinitelj
Dva dana kasnije, točno na godišnjicu Trumpova povlačenja iz nuklearnog sporazuma, američki državni tajnik Mike Pompeo naprasno je otkazao sastanak s Angelom Merkel kako bi došao u Bagdad i upozorio američku odlučnost da brani Amerikance u Iraku. Iran je na to odgovorio djelomičnim povlačenjem iz nuklearnog sporazuma te dao rok od 60 dana ostalim potpisnicima da se sporazum spasi ili će Iran početi s obogaćivanjem urana.
Tenzije su naglo porasle 12. svibnja kad su u napadima nedaleko od teritorijalnih voda UAE oštećena četiri tankera. SAD je odmah okrivio Iran, koji je osudio napad i pozvao na međunarodnu istragu, a međunarodna istraga utvrdila je sofisticiranost operacije, no bez imenovanja mogućih počinitelja. Na fotografijama oštećenja jasno je vidljivo da su proboji trupa na brodovima izazvani vrlo snažnim eksplozivima. Potpis oštećenja, odnosno uvijenost trupa prema unutra, potvrđuje da je riječ o nečemu postavljenom na trup, eksplozivnim nabojima ili priljepnim minama velike snage. Takve operacije provode mornarički diverzanti. SAD je istovremeno rasporedio dodatne snage, uključujući još bombardera B-52H te barem jednu bitnicu PZO sustava Patriot. Krajem svibnja u regiju je upućeno i 1500 dodatnih američkih vojnika.
Proteklog četvrtka izveden je novi napad većeg opsega u Omanskom zaljevu nedaleko od Hormuškog tjesnaca, u kojem su oštećena dva tankera, no ovaj put je riječ o oštećenjima iznad linije vode. K tome su oštećenja manja od onih iz svibanjskog napada te je moguća upotreba naboja ili manjih mina, no neki članovi posade izjavili su da su prije napada vidjeli leteće objekte, što implicira raketni napad, a oštećenja su premalena za protubrodsku raketu te se eventualno može raditi o radarski navođenoj PZO raketi usmjerenoj na površinski cilj. Serija raketa Standard ima takvu dvojnu namjenu, prvu verziju i kopije koristi Iran, a SAD raspolaže najnovijima.
Loša rezolucija
Američki državni tajnik Mike Pompeo istoga je dana ustvrdio da je počinitelj Iran te je objavljena i snimka koja prikazuje navodni iranski brzi čamac čija posada uklanja predmet s trupa tankera Kokuka Courageous. Premda je rezolucija loša, čamac znatno nalikuje onima koje koriste mornaričke snage Iranskog korpusa islamske revolucionarne garde. Posada istog tankera opovrgnula je navode, tvrdeći da su napadnuti letećim objektima. Iran je odbacio bilo kakvu upletenost. Za kontekst je važno da je japanski premijer Shinzo Abe u trenutku napada bio u Teheranu, a jedan od brodova je pod japanskim vlasništvom.
Iran je intenzivno koristio napade na tankere za vrijeme iransko-iračkog rata, a nakon što je američka raketna fregata USS Samuel B. Roberts 1988. naišla na minu prateći jedan konvoj i gotovo potonula, pokrenuta je operacija Praying Mantis, najveća pomorska bitka u kojoj je SAD sudjelovao od kraja Drugog svjetskog rata, u kojoj je potopljena gotovo polovica tadašnje iranske flote.
Gomilanje snaga u regiji i spomenute napetosti povećavaju vjerojatnost okršaja, no snage koje je SAD rasporedio nikako nisu dovoljne za izbijanje velikog rata ili invaziju Irana. Čak je i američki predsjednik Trump, spominjući mogućnost slanja dodatnih 120.000 vojnika u regiju, kazao da bi za invaziju na Iran trebalo znatno više ljudi. Iako američki razarači održavaju nazočnost u Hormuškom tjesnacu, zanimljivo je da se udarna skupina USS Abrahama Lincolna zadržava u otvorenom Arapskom moru. Prema zapovjednicima, razlog je u želji da se smanjivanjem koncentracije snaga na fizički ograničenom prostoru izazove nehotičan incident, no postoje i operativne potrebe koje su znatno važnije.
Snažna vojska
Američke udarne skupine nosača najbolje operiraju na otvorenom moru, a u skučenim priobalnim područjima obrambene mogućnosti im se smanjuju. Hormuški tjesnac širok je manje od 70 kilometara, što je debelo u dometu iranskih kopnenih protubrodskih raketa, kojima je iranska obala tjesnaca gusto pokrivena. K tome, Iran ima znatnu flotu podmornica, sedam konvencionalnih napadnih podmornica, od čega tri ruske klase Kilo te tridesetak džepnih i diverzantskih podmornica koje sve mogu nositi barem dva teška torpeda od 533 mm.
Uz to iranske pomorske snage, mornarica i revolucionarna garda, raspolažu s oko 130 vrlo lakih raketnih i torpednih čamaca, naoružanim domaćim verzijama kineskih protubrodskih raketa poput C- 701 i C-802A te lakim torpedima od 324mm. Sedam raketnih fregata zapravo su najranjivije i manje opasne od brojnih brzih čamaca za američko brodovlje. Zrakoplovstvo ima više od 300 borbenih aviona.
SAD se, osim na udarnu skupinu nosača aviona i bombardere B-52H, mogu osloniti i na lovce F-35A, koji su raspoređeni u zrakoplovnoj bazi Al-Udeid u Kataru te na znatne zračne snage Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Nedvojbeno je da su u Perzijskom zaljevu i Arapskom moru i američke nuklearne podmornice, potencijalno i one s krstarećim raketama koje mogu izvoditi udare po dubini neprijateljskog teritorija.
Premda američke snage mogu tehnološki desetkovati iransku vojsku te zračnim i raketnim udarima nanijeti znatne gubitke, invazija Irana nemoguća je misija. Država je to s izuzetno neprohodnim terenom, visoko decentraliziranih strateških postrojenja i instalacija, sa snažnom vojskom i ideološki motiviranim stanovništvom koje broji 80 milijuna ljudi. SAD je slomio zube na Vijetnamu, zemlji 10 puta manjoj i četiri puta malobrojnijoj od Irana, u razdoblju kad je američka vojna moć bila daleko masovnija, a tolerancije na žrtve, kako civilne, tako i vlastitih vojnika, bila osjetno viša.
Ono što SAD trenutačno ima u regiji krajnje je nedovoljno za veliki rat s Iranom. Čak i kad bi se potrebne snage rasporedile, što bi zahtijevalo mjesece intenzivne logističke pripreme i ne bi se moglo prikriti, SAD više nije sposoban voditi dva velika regionalna sukoba, što je bila okosnica sposobnosti projekcije vojne moći od kraja prvog hladnog rata. Izazivanjem takvog sukoba, SAD bi morao preusmjeriti znatne vojne snage te bi im nazočnost u Europi i sposobnosti na Pacifiku posebno trpjele, i pitanje je koliko je Trump voljan žrtvovati američki utjecaj u ostatku svijeta da bi vodio opći rat koji ne može dobiti.
Tekstualni okvir – Međusobne optužbe: Trump kaže da je Iran kriv, Rohani tvrdi da SAD prijeti regiji
