Trenutak je bio neodoljivo smiješan. Dok je premijer Andrej Plenković u nedjelju obilazio sinjsku crkvu Čudotvorne Gospe Sinjske, franjevac Ante Čovo zapovjednim mu je tonom kazao: “Ajde, klekni tamo i moli se.”

Prisutni su se na to veselo zacerekali, i premijer, i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, i zastupnik Željko Reiner, i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, piše Ante Tomić u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Znajući kako je Plenković otresita, pa i neugodna osoba ako mu se tkogod obrati svisoka i uputi ga što bi trebao činiti, svjedočeći u mnogim prilikama premijerovoj svojeglavosti koja ne mari ni za dobar odgoj, svi su svećenikovu zapovijed doživjeli kao vic. Joj, ova mu je dobra, pomislili su otirući suze od smijeha.

Ali, znate li što je zatim uslijedilo?

Plenković, Božinović, Reiner i Jandroković naglo su ušutjeli, uozbiljili se, zaustavili pred oltarom i kratko se pomolili.

Kad im je niži crkveni službenik oštro pokazao prstom, i ministar, i zastupnik, i šef zakonodavne i izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj iznenada su bili kao četvorica derana, četiri mala ministranta koja bez pogovora, ponizno i hitro rade što god im župnik naredi.

Da su se u blizini našli kanta vode i nekakve stare krpe, naš bi državni vrh možda i oribao crkvu.

Jednaka stvar dogodila se nedavno i s predsjednicom, kada je negdje za novine rekla da vježba jogu, a jedan isusovac, pater Ike Mandurić, na to joj zamjerio da je duhovno plitka osoba, da ne kažemo baš glupača, koja ne shvaća opasnosti od istočnjačkih religija.

Isusu, zna se, nema ništa mrže od toga, poručio je taj veliki teološki autoritet. Krcat je pakao lakomislenih ženetina koje su se u rozim tajicama istezale na prostirci od rogožine.

Svi su mediji prenijeli njegove riječi, nagađajući da je to predsjedničin kraj. Ostala je bez drugog mandata, jedna se karijera činila nepovratno upropaštena. Kolinda Grabar-Kitarović označena je gotovo kao vjerska otpadnica i naposljetku bila prisiljena ispričavati se.

Kršeći ruke, na rubu suza, mucavo je objašnjavala kako je joga samo rekreacija, tjelovježba kakvom se, napokon, bave deseci tisuća naših žena, pobožnih Hrvatica poput nje, prvorazrednih katolkinja koje se u korizmi odriču seksa i čokolade.

Nema u tome zaista ništa loše, instruktori joge ne traže da pljunete na raspelo, da bi razgibali zglobove nije nužno konvertirati na hinduizam.

Predsjednica je bila vidljvo uzrujana. Svećenički je prijekor shvatila veoma ozbiljno, upravo kao i premijer Plenković kad mu je sinjski franjevac naredio da klekne i moli.

Dvije političke osobe teške naravi, sujetne, svadljive, arogantne, dva neobuzdana ega, dvoje izvanredno osjetljivih državnih službenika koji se obožavaju razmetati moću, derati se na neistomišljenike, ponižavati protivnike, dvojica su običnih svećenika, jedan franjevac i jedan isusovac, izdušili i spustili na felge.

I predsjednica i premijer došli su ovolicni, majušni i snishodljivi.

Ako ste opozicijski ili sindikalni vođa, novinar, predstavnik nacionalne ili vjerske manjine, feministica ili LGBT aktivist, koliko god bili razumni, dobronamjerni i pristojni, premijer i predsjednica vjerojatno neće imati vremena za vas. Ako se i sastanu s vama, ignorirat će vas i ismijavati, praviti se pametni.

Ali ako ste crkveno lice, vlast će vas s velikim uvažavanjem, nešto i uplašeno slušati, makar govorili notorne budalaštine.

Želite li razgovarati s Andrejem Plenkovićem, moja vam je usrdna preporuka, posudite iz neke kazališne garderobe nekakav habit.

Dođete li u svećeničkom habitu na Markov trg i tihim, ali odlučnim glasom se predstavite kao nekakav pater Zdenko ili fra Nediljko, neće vam ni osobna karta trebati. Portir će se tako prepasti da vas neće ni pitati dokumente, tajnica će se upiškiti u gaće, a premijer gotovo onesvijestiti od užasa.

I da mu pokažete na pisaći stol u kutu i naredite: “Ajde, klekni tamo i moli se”, Andrej Plenković bi, kunem vam se, kleknuo na tepih pokraj Hewlett-Packardova laserskog printera i skrušeno počeo mrmljati Očenaše.