Postarija gospođa u crvenoj kućnoj haljini izašla je na balkon izvjesiti netom opranu robu. Par kuća dalje susjede, također u zrelim godinama, s prozora su razmjenjivale recepte. Gospođa u crvenoj kućnoj haljini činila je savršen koloristički kontrast sa sivkastosmeđom bojom starog grada Matere. Obavljajući svoju svakodnevicu nije se obazirala na radoznale oči, navikla je da ju promatraju mnogi turisti koji dolaze u ovaj talijanski grad i s barem prividnom ravnodušnošću prihvatila je da se ponekad čini kao da je i ona jedan od izložaka koji se trebaju vidjeti. I ona i njezine susjede. Traje to, uostalom, već neko vrijeme. A i više je nego dobrodošlo za ekonomiju grada.
Matera je Europska prijestolnica kulture za 2019. i titulu dijeli s bugarskim Plovdivom. Sljedeće godine titulu preuzimaju Rijeka i irski Galway. EPK postoji od 1985. Prva je, podsjetimo, bila Atena. Vidjeli smo tijekom godina razne primjere kako su se gradovi nosili s titulom prijestolnice, od onih koji su se zahvaljujući projektu dodatno brendirali, do pak onih koji su godinama kasnije ostali u dugovima koje su morali otplaćivati. Svi su, međutim, povećali broj turista i vidljivost grada, naročito ako je grad do tada bio manje poznat na europskoj mapi. Svaka prijestolnica ima svoj, drugačiji pristup projektu EPK, a Matera dobar dio pristupa temelji na vlastitoj karizmi kao grada.
Neumoljivo sunce juga Italije
U Materu sam stigla sam u vruće kolovoško subotnje poslijepodne, na tek nešto manje od 40 stupnjeva neumoljivog sunca juga Italije. Unatoč vrućini, ulicama je hodalo mnoštvo turista, sudeći po govoru, brojčano je najviše bilo Amerikanaca. Od mjesta nepoželjnog za život, kojega se Italija sramila kao nijednog drugog grada juga, mjesta u kojemu su ljudi još pedesetih godina živjeli u pećinama s mnoštvom ukućana i s kućnim životinjama poput magaraca ili krava, svi u istom prostoru, i u kojemu je smrtnost zbog takvih uvjeta bila ogromna, Matera je postala mjesto u kojemu danas svi žele biti, koje se mora vidjeti. Za uskršnje je praznike bila najposjećeniji grad u Italiji, a vjerojatno će se isto potvrditi kada se krajem ljeta krenu zbrajati posjetitelji za vrijeme ovih praznika.
Model drugim gradovima
Od 2012. godine broj je turista u Materi porastao za nevjerojatnih 176 posto i brojka je u neprestanom porastu. Proteklih ih je godina znalo biti oko 300 tisuća godišnje. S obzirom na ovogodišnju titulu prijestolnice, u gradu koji broji tek šezdesetak tisuća stanovnika očekuju čak milijun posjetitelja u godinu dana. I zaradu od stotinu milijuna eura, što je gotovo 50 posto više nego što je uloženo u projekt Matera – Europska prijestolnica kulture.
Naime, prema službenim dostupnim podacima, uloženo je 52 milijuna eura, iako je Paolo Verri, koji je na čelu čitavog projekta, u jednom nedavnom intervjuu za talijanske medije spominjao u jednom trenu i 60 milijuna. Konačne brojke, uglavnom, još nisu poznate, no sudeći prema dosadašnjim podacima te količini turista koje sam samo u jedan nasumičan, vreo dan vidjela na ulici, lako je moguće da će sve predviđeno, barem po pitanju broja turista, i ostvariti.
Iz Matere imaju razloga vjerovati da će im se ulaganja isplatiti. I da će turisti nastaviti dolaziti. Nema straha od toga što će biti sljedeće godine, kada Matera siđe s mape kao prijestolnica, kada se palica preda Rijeci i Galwayu. Vjeruju da je svijet sada čuo za njih. Osim što su prijestolnica, i The New York Times ih je primjerice uvrstio u mjesta koja se obavezno moraju vidjeti. Uostalom, model primijenjen na ovaj grad, smatraju u Italiji, mogao bi poslužiti i kao model za druge gradove koji također nisu na obali, da i u njih privuku goste, da nisu okrenuti isključivo turizmu uz more. Slogan je projekta EPK Matera 2019. “Open Future”, otvorena budućnost, jer vjeruju da je upravo to ono što Materu očekuje, a ujedno i odgovor na prešućeno pitanje: koliko će ovaj boom i ovaj interes trajati?
U Materu su se, dakle, uputili mnogi. Nije uzgred spomenuti da je Alberto Cottica, muzičar, stručnjak za web i jedan od članova obora projekta Matera 2019. rekao: “Ljudi koji su među prvima ovamo počeli dolaziti bili su hipsteri.” Kad ulazite u grad, čuje se mnoštvo glazbe, gotovo su na svakom uglu grada ulični svirači. A na dan kada sam bila u Materi, u subotu, održano je čak nekoliko svadbi. Mladence su vozili u bijelim automobilima, rijetkima kojima je dozvoljeno ući u staru gradsku jezgru.
Ta se jezgra zove Sassi, što znači kamenje, odnosno Città di Sassi, grad kamenja, i za to ima valjan razlog: kuće i crkve doslovce su uklesane u stijene. Paradoksalno, gotovo klaustrofobičan prostor u kojemu je teško pronaći bilo kakvo zelenilo, tek će se sramežljivo ponegdje ukazati kakvo drvo, ujedno je i jedan od najljepših talijanskih gradova. Oduzet će vam dah kada ga vidite, iako je okružen vrlo slikovitom okolinom s gradovima na brdima talijanskih pokrajina, kako susjedne Calabrije tako i Basilicate, u kojoj je i Matera.
A stanovi u pećinama, nekoć sramota juga Italije, pretvoreni su u neke od najluksuznijih hotela, neki i u barove ili u B&B smještaj. U pravilu su u hotelima, kao kontrast skupom dizajnerskom namještaju, ostavljeni vidljivi tragovi da posjetitelji spavaju u pećinama. Danas je to doživljaj koji se vrlo skupo plaća. Naime, u pravilu su to hoteli s pet zvjezdica, koje si rijetko koji džep može priuštiti. Još je jedan to od paradoksa Matere, jer nekoć je to bio grad – a naročito stara gradska jezgra – u kojemu je živjelo najsiromašnije stanovništvo. Inače, život u pećinama talijanske su vlasti službeno zabranile tek pedesetih godina prošlog stoljeća, iako lokalno stanovništvo prepričava da su, udaljene od očiju vlasti, dvije sestre još puno dulje nastavile živjeti u svojim pećinskim nastambama. One su ujedno i posljednje poznate stanovnice u pećinama u Materi.
Pisac Carlo Levi, najpoznatiji po svojoj knjizi “Cristo si è fermato a Eboli” (Krist se zaustavio u Eboliju), tiskanoj 1945. godine, bilježeći svoj boravak u Lukaniji, kamo je bio prognan zbog otpora režimu Benita Mussolinija, opisao je i stanje koje je vidio u Materi, slikovito tumačeći da nikada nije vidio takvu “sliku bijede”. Zapisao je pritom da tko ugleda Materu, ne može a da ne osjeti “strahopoštovanje prema izražajnom i dirljivom gradu i njegovoj tužnoj ljepoti”. Jedan od najsiromašnijih gradova Europe u Levijevo je doba bio miljama udaljen od bilo kakvog doticaja sa suvremenom ekonomijom. Levi, nažalost, nije doživio preokret koji je doživjela Matera, umro je sedamdesetih, no pokopan je u relativno blizu, u gradu Aliano, prema vlastitoj želji.
Inače, Matera je ujedno i jedan od gradova u kojima su ljudi najdulje naseljeni u kontinuitetu, uz primjerice sirijski Alep. Prvi su ljudi, naime, na ovom prostoru živjeli već prije devet tisuća godina, od paleolitika. I simbolički se tumače kao otpor i snaga čovjeka prema uvjetima koji nisu nimalo laki.
Početak vala iseljavanja
Iako najpoznatiji, Levi nije bio prvi koji je opisivao Materu; primjerice 1926. godine arheolog i aktivist Umberto Zanotti Bianco nazvao je Materu Danteovskim paklom (inače, u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture, točnije njezina kazališnog segmenta, posjetitelji su mogli sudjelovati u predstavi koja se temeljila upravo na Danteovu djelu). A nakon Drugog svjetskog rata višegodišnji premijer Alcide De Gasperi javno je izjavio da je ovaj grad nacionalna sramota i počelo je iseljavanje iz Sassija u okolne kvartove. Srećom, angažirali su arhitekte koji su znali poštovati duh mjesta. Međutim, osamdesetih su godina u Italiji počeli uviđati turistički potencijal Matere, tada se stanovnici počinju vraćati u Sassi, koji je neko vrijeme bio napušten, a od 1993. godine Matera je na popisu zaštićene baštine UNESCO-a. Prije rata Matera je imala petnaestak tisuća stanovnika, danas ih ima četiri puta više.
Krajem prošle godine često se javno iskazivala bojazan hoće li se Matera moći na vrijeme pripremiti za projekt, pisalo se kako zbog spore administracije talijanskog juga nije sav predviđen novac stigao na vrijeme, no otvorenje je prošlo kako je bilo predviđeno, a danas, u kolovozu, čini se da sve teče po planu. Hrana je, inače, sjajno pripremljena gdje god da sjednete, ljubazni su svi ugostitelji. U regiji u kojoj je nezaposlenost vrlo visoka (po nekim podacima 14 posto) lokalni su poduzetnici odlučili iskoristiti trenutak. Jedan mladić uživo kleše, pretvara jezgru starog grada Matere u minijaturne suvenire, koje prodaje po dvadesetak eura. Sjedi na ulici na stolici, ima dozvolu za prodaju na atraktivnoj lokaciji. Kaže nam da mu dobro ide, vjeruje da je to, među ostalim, zato što radi uživo, ljudi imaju prilike vidjeti njegovu vještinu. U turističkim dućanima pak najbolje idu ukrasni predmeti s motivom guštera, jednim od simbola mjesta i čestom tamošnjom životinjom. Po gušteru, Geco, nazvan je jedan od mnogih apartmana koji se iznajmljuju.
Lokalni će vam poduzetnici, neki od njih, svakih nekoliko koraka neslužbeno ponuditi vodstva po gradu za pristupačnije cijene od službenih. Službeno, za 19 eura dobit ćete putovnicu Matere kojom postajete privremenim građaninom ovog grada, na godinu dana. Do sada se za putovnicu prijavilo pedesetak tisuća ljudi. Na naslovnici je putovnice zaštitni vizual za projekt Matera EPK 2019. – muškarac ili žena u čijim se golemim naočalama ogleda grad. Postoji i druga opcija kako da dobijete državljanstvo Matere. Možete donijeti i u naslijeđe ostaviti jednu knjigu da biste obogatili gradsku knjižnicu, za koju se, inače, nekad davno pisalo da je među najsiromašnijima, ako ne i knjigama najsiromašnija knjižnica u Italiji. Obilazak gradske jezgre pak je besplatan, jer kako je rekao Paolo Verri, koji je na čelu projekta, nije želio da obilazak Matere bude moguć samo bogatim turistima, ni ovaj grad pretvoriti u Disneyland.
Gradonačelnikova vizija
Gradonačelnik Raffaello De Ruggieri, 80-godišnjak, koji je ovdje rođen, prijavio je Materu za projekt prijestolnice, imao je viziju i s Verrijem se slaže u mnogo toga. Jedan od važnijih ciljeva koje si je grad na čelu s njima dvojicom zacrtao jest izbjegavanje zamke masovnog turizma i prepuštanja stvari golom Airbnb-tržištu. Razradili su i pet turističkih tura koje više ne uključuju samo posjete pećinama.
Što se same kulturne ponude tiče, jedna je od glavnih atrakcija, i posvuda se po gradu reklamira, izložba znamenitog španjolskog umjetnika Salvadora Dalíja nazvana “Upornost suprotnosti”. Riječ je o dvjestotinjak radova, od kojih se neki mogu vidjeti i na ulici. Instalacije su to, hologrami, skulpture i skice, čak ima i nešto namještaja koji je Dalí projektirao. Posebno je u javnom prostoru upečatljiv golem nadrealistički slon na vrlo tankim nogama koje ga jedva drže, skulptura je to u samom centru grada, tik uz nedavno restauriranu katedralu. Nisam, doduše, uspjela dokučiti kako tu skulpturu čuvaju po noći. Ostali su Dalíjevi radovi smješteni i u crkvi Madonna delle Virtù te kripti San Nicola dei Greci u samom centru Sassija, koji su također izgrađeni u pećinama.
Multimedijalni performans
Od ostalih događanja spomenimo Jestivi orkestar, projekt izrade muzičkih instrumenata od biljaka, vremensku kapsulu 3019., koja zamišlja kako će grad izgledati za tisuću godina, izložbe performanse… Za svakoga ponešto. Izveden je, u srpnju, i multimedijalni performans “Briana Ena” povodom 50. obljetnice čovjekova slijetanja na Mjesec.
Iz budžeta od 52 milijuna eura (za usporedbu, bugarski Plovdiv imao je znatno manji budžet, 30 milijuna, kako se moglo pročitati) 36 milijuna otišlo na programe, devet na marketing i šest na administraciju, a poprilično je velika količina novca uložena i u infrastrukturu. Što se tiče prometne infrastrukture, ipak ne treba očekivati previše. Matera nije lako dostupna, grad je to do kojeg ćete stići drmusanjem i krivim putevima od Barija ili s Calabrije, dio je to šarma juga Italije.
Prerano je još za sud, jer konačne će se brojke znati na kraju godine, no Matera bi mogla biti pozitivan i financijski uspješan model projekta Europske prijestolnice kulture.
