Foto: Tomislav Krišto
Jedno od takvih mjesta je tok rijeke Mrežnice koja se smjestila u području Karlovačke županije. Kada pitamo lokalce gdje se najbolje sakriti, oni spominju mjesta i zaseoke uzvodno od Duge Rese, poput Zvečaja, Generalskog Stola, Katića, kraljevskog grada Ključa (tu se spajaju rijeka Mrežnica i Tounjčica).
Uz, naravno, nabrajanje mikrolokacija, poput “uz ovaj ili onaj slap”, “na onoj dolje livadi vidjet ćeš neki stari mol”… Našoj ekipi, koja je nastala davnih dana kao jedriličarski tim pod nazivom Opća opasnost, sinula je ideja da more, škoje i otoke zamijeni sedrom, rijekom i šumom pa smo se uputili na Mrežnicu i uživali u šumi, šumu slapova te svježini i čistoći rijeke (bilo je to nekoliko dana prije nego što je Mrežnica osvanula kao žuta rijeka, što je, na sreću, brzo prošlo).
Cilj nam je bio uhvatiti malo odmora uz pokoji zalogaj. Ranojutarnji dolazak u “malu gastro daču” na samoj obali rijeke pročuo se te su susjedi, i bliži i daljnji, navraćali tijekom dana, a svaki je ponešto donio – od domaćeg sira, raznih salama i špeka, preko riječnih riba do šumskih gljiva. Ukratko, naše uživanje i mali zalogaji pretvorili su se u hedonističku gozbu, što i nije bilo previše teško jer smo na raspolaganju imali dva velika ognjišta: jedan za roštilj i peku, drugi za ražanj, dodatna kuhala i kotliće, i tko zna što već ne.
Glavnom dijelu tima – koji čine domaćin Žan, Tomo i pisac ovih redaka – pridružio se najpoznatiji ribolovac zvečajskog kraja Dražen Luketić kojega svi od milja zovu Čaplja, a potom su punih ruku stigli glavni ljudi restorana Zeleni kut, predvođeni Mladenom Puškarićem. Odlučili smo da nećemo koristiti električnu energiju te da ćemo sve pripremati po starinski, na vatri, kombinirajući tehnike roštilja, peke i ražnja.
Ta činjenica govori da trebamo dobro pripremiti vatru, odnosno stalno u “neaktivnom” dijelu ognjišta imati rezervnu žeravicu i dodatnu vatru kako bismo cjelodnevno kuhanje mogli realizirati bez muke. Pastrve smo pripremili jednostavno, na tzv. husarski način – s malo vina, lukom i krumpirom krčkale su se ispod peke i bile su gotove za 40-ak minuta. Domaću patku pekli smo na ražnju polako te smo prikupljali masnoću kojom smo je premazivali, poslije smo u toj blaženoj tekućini ispekli krumpire.
Siti i zadovoljni – nije nam bilo dosta, te smo opet počeli proces kuhanja i krenuli raditi gulaš s janjećim iznutricama i šumskim gljivama u kotliću, a od soma i šarana odlučili napraviti burgere. Koristeći isprobani recept kolege Paneta iz Gastronomada, zamijesili smo peciva za burgere uz pomoć spomenutog koji se, gle čuda, također pojavio na ovom mrežničkom ladanju.
Sam burger ne bi bio burger da nismo samljeli goveđe “nemasno” meso i dodali ga u smjesu čistog mesa od soma i nešto šarana koje smo kratko blanširali začinskim travama. Burger smo ispekli klasično sa svake strane par minuta i tako je nastao prvi mrežnički somburger. A za kraj, pripremili smo pržene polovice šarana prema receptu koji je otkrio Mladen. Slasno, sočno i jako ukusno.
Kako Mladen naglašava, treba paziti da se radi o šaranu “divljaku” jer nema masnoće. Domaćin Žan još nas je malo zadržao izvrsnim lokalnim desertom od ovčje skute, meda i šumskih jagoda. Veličanstven pogled na rijeku u mirnoći zvečajske šume kao idealan okvir ove savršene gastro avanture sve nas je naposljetku natjerao da se priupitamo: Čekaj malo, pa ovo je tek nešto više od sat vožnje od Zagreba.
Živimo nadomak raja, zašto smo onda ovdje tako rijetko?
