Možete li tko zamisliti da osoba u administraciji, primjerice, Dukata zadužena za pripremu natječajne dokumentacije loše i šlampavo odradi svoj posao, da Dukat zbog toga izgubi 6 milijuna kuna i da je nakon toga nitko ništa ne pita? Ili, recimo, da pravnici u nekoj privatnoj tvornici željeznih konstrukcija zanemare sudski postupak koji se vodi protiv njihove tvrtke i nakon 20 godina izgube spor, pa umjesto pet milijuna kuna, koliko iznosi glavnica duga, tvrtka bude ovršena za 22,5 milijuna. Mislite li da bi taj pravnik sutradan mogao doći na posao kao da se ništa nije dogodilo i čekati da mu na račun za idući mjesec sjedne plaća uvećana za 6,12 posto?
Nema šanse! Nitko tko je zaposlen u privatnoj tvrtki neće si dozvoliti nemar i šlamperaj koji će njegovo poduzeće dovesti u gubitke. I to iz vrlo jednostavnih razloga. Kao prvo, zna da će zbog nerada i štete koju je prouzročio ostati bez posla i još može biti siguran da će poslodavac tražiti naknadu štete, što mu jamči da će ostati bez sve svoje imovine.
Problem je, međutim, što ta pravila vrijede samo za jedan dio Hrvatske, i to onaj koji svojim radom puni proračun kako bi financirao onaj drugi dio Hrvatske koji radi bez odgovornosti i za koji takva pravila ne vrijede. U zadnjih tjedan dana objavljena su dva slučaja zbog kojih bi materijalno (ako ne i kazneno) trebali odgovarati državni službenici, a resorni ministri ponuditi ostavke. Međutim, ne da je takvo što izostalo, nego se pokazalo da smo toliko navikli na nemar i neodgovornost javnog sektora da se nitko nije ni osvrnuo na dva skandala.
Iz prvog proizlazi politička odgovornost ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak u čijem je resoru profućkano 6,4 milijuna kuna koji su se trebali povući iz Europskih fondova kao naknada sredstava utrošenih u tzv. Školi za život. Europska agencija, kako su objavili mediji, nije prihvatila troškove u spomenutom iznosu jer je uočila niz nepravilnosti, od procesa javne nabave udžbenika, nabave metodičkih priručnika i virtualnih učionica. Nisu dobro popunjeni ni obrasci za putne troškove i honorare.
U Ministarstvu se zna tko je na tome radio, ali se ništa ne poduzima. Izgubljena sredstva će se nadoknaditi iz proračuna, zaposlenici Ministarstva koji su izravno odgovorni mirno spavaju i čekaju da im u izbornoj godini kapne veća plaća. Ministrica Divjak se ponaša kao da se ništa nije ni dogodilo i nastavlja igrati rolu reformatorice školstva.
Još ružnija priča došla je prije pet dana iz Hrvatskih željeznica. Tri državne željezničke tvrtke – HŽ Infrastruktura, HŽ Putnički promet i HŽ Cargo ovršeni su za 22,44 milijuna kuna. Riječ je o dugu Feroimpexu iz Bregane iz 1998. godine. Tvrtka je za Hrvatske željeznice obavila posao vrijedan 5 milijuna kuna, a HŽ ga nije platio. Feroimpex je tužio i nakon 21 godine dobio spor koji je s kamatama narastao na 22,5 milijuna kuna. Taj je iznos skinut s računa HŽ Infrastrukture, gdje je bio i novac iz EU namijenjen za razvojne projekte.
U HŽ-u i poduzećima koja su iz njega nastala također rade ljudi s imenom i prezimenom u čijim je ugovorima o radnom odnosu definiran opseg njihova posla. Dvadeset godina plaću primaju osobe koje su morale znati da će se ovaj spor izgubiti, koje su morale upozoriti na posljedice gubitka sudskog spora i barem predložiti nagodbu. Ali nisu jer znaju da bez obzira na to koliki su gubitak priskrbili svom poslodavcu zbog toga neće biti sankcionirani i da će unatoč gubicima svakog mjeseca dobiti plaću.
I to je glavni razlog zbog čega je u Hrvatskoj toliko poželjno biti državni službenik bilo kojeg ranga i zašto je naša javna uprava jedna od najneučinkovitijih.
Državni službenici i namještenici, premda bi sindikalne akcije upućivale na drugačije stanje, žive u neraskidivoj simbiozi s dužnosnicima. Neovisno o tome koja politička opcija preuzme vlast, istoga časa na scenu stupa nevidljivi pakt političara i činovnika. Činovnici postaju njihova mašinerija, a političari zaštitnici birokrata.
Tu leži i objašnjenje zašto nitko u Hrvatskoj ne može pouzdano reći koliko je zaposlenika na državnoj plaći. U proljeće ove godine s tim se pitanjem (i to ne prvi put) pozabavio naš najveći stručnjak za javnu upravu dr. Ivan Koprić i priznao da je nemoguće doći do precizne brojke. U kolumni koju je objavio u ožujku objasnio je povijest i razloge skrivanja podataka o ljudima koji žive na državnim jaslama te naveo kako je to počelo još devedesetih, pa objasnio kako do dana današnjega nije uspio niti jedan pokušaj da se utvrde i objave točni podaci o ljudima zaposlenim u tijelima državne i lokalne uprave te javnim poduzećima.
Dr. Koprić je uspio doći do podatka prema kojemu je ukupni broj zaposlenih u javnoj upravi potkraj 2015. godine bio 317.075. Od tada do danas ta je brojka rasla, ali ne znamo koliko.
