Četrnaest je dana ostalo do 29. studenoga, premijere novog “Orašara” zagrebačkog HNK, desetog u povijesti kazališta na čiju je scenu balet Petra Iljiča Čajkovskog, Mariusa Petipaa i Leva Ivanova iz 1892. došao prvi put dvadesetih godina prošlog stoljeća, a prvi je put s hrvatskim profesionalnim plesačima premijerno izveden 1970., kada su u njemu plesali Vesna Butorac-Blaće, Miljenko Vikić i Damir Novak. Kuriozitetni podatak iz povijesti kazališta jest da je Sonja Kastl kao jedanaestogdišnjakinja bila i Orašar i Princ u izvedbi iz 1940. zagrebačkog HNK.
Agramerska se sredina za osam godina vladavine vizualno bombastičnog minulog “Orašara” Sir Dereka Deanea, nemjerljivo navezala na balet koji je inače, kao i mnoga značajna glazbeno-scenska djela poput “Posvećenja proljeća” Stravinskog (tijekom čije je praizvedbe intervenirala pariška policija), doživio fijasko na prvoj izvedbi u Sankt Peterburgu 19. stoljeća. Stoga su karte i za novog “Orašara” ukrajinskog koreografa i jednog od najvećih europskih plesača posljednjih 20 godina Vladimira Malakhova rasprodane nakon reda koji je obujmio zapadnu stranu teatra po otvorenju blagajne.
Studio u povodu 10. po redu “Orašara” u povijesti nacionalnog kazališta, donosi detaljnu priču o nastanku kazališne priče o djevojčici Klari, zaboravljenom poklonu i zemlji snova, u dva nastavka.
Direktor tehnike zagrebačkog HNK Mislav Kuzmanić na čelu je odjela s više od 170 duša. Tehnika HNK podijeljena je na scensku proizvodnju, gdje na adresi ateljea u Adžijinoj ulici, u blizini nekadašnjeg Pavelićevog remonta za endehazijsku avijaciju, obitavaju slikari, kipari, bravari, stolari, tapetari, inženjeri scenskih nacrta, transporteri, čuvari fundusa… Scenska tehnika, kostimografski odjel s krojačima, postolarima, vlasuljarima, zatim rasvjeta, ton i video te odjel zaštite i održavanja u kojem su vatrogasci, kotlovničari i spremačice u glavnoj zgradi bečkih arhitekata Fellnera i Helmera u njezinom aneksu na zdanje Akademije u koji se ide podzemnim hodnikom. Pripreme za “Orašara” počele su prije pola godine, kada je katalonski scenograf I kostimograf Jordi Roig teatru predao sve potrebite skice.
Specifičnost je novog “Orašara” što u cijelosti nastaje iz ruku iskusnih artista i zanatlija HNK, od kojih su neki i 40 godina majstori kazališnih radionica.
– Novi ‘Orašar’ nije materijal uvezen iz Kine ili kupljen u masovnoj proizvodnji, već unikatno djelo starozagrebačke tradicije kazališnih artista zanatlija, koje će ovdje do kraja doći do izražaja – apostrofirao je šef tehnike zagrebačkog HNK Mislav Kuzmanić, koji je ponosan što od ove godine ponovno postoji mogućnost naukovanja u kazalištu, tako da je prenošenje zamalo izumrlih obrta i zanata koje baštini kazalište moguće svim obrtničkim srednjoškolcima u Zagrebu i okolici. U prvom nastavku novinske priče posjetili smo dislocirane ateljee u Adžijinoj, kao i mušku i žensku krojačnicu u tunelom glavnoj zgradi HNK anektiranom zdanju. U odjelu kostima za ovog “Orašara” utrošit će se, izračunala je šefica Odjela Linda Mihaliček, 190.000 metara različitih materijala, kako ukrasnih poput čipke, perja, gumba, tako i baznih, kao što su žutica, flizelin, futer koji se koriste u podstavama za haljine u gornjem sloju od tila i svilenog pliša.
U ateljeima za scenografiju i rekvizite, pobrojao je voditelj pripreme kazališne proizvodnje i diplomirani arhitekt Denis Rubinić – u teatru zvan Krokodil jer je glumio lutkarskog Krokodila u baletu “Petar Pan” – koriste se aluminij, čelik, drvna građa, stiropor, kiparske silikonske gume i sintetska platna, scenografske slikarske boje uvozne te razna ljepila i mase za dekoraciju.
Scenski atelijer: ruski tradicijski štih i oslikani pozadinski zastor
Kamin s plavim Mjesecom kojem se rukom iza scene miču okice, konjići raznih veličina azurnih boja, šarene babuške… novi je “Orašar” koji nastaje u trošnim ateljeima u Adžijinoj ulici doista nalik nečemu staroruskom i tradicionalnom iz doba kada još nije bilo novovremenskih efekata na sceni. Akademski Kipar Ivo Gašparić radi u HNK 18 godina, a u izradi scenskih skulpturalnih djela pomaže mu suradnica Ana Penić, te Enrique Conde, katalonski kipar suradnik.
Kipar Gašparić osim aktualnih skulptura pokazuje nam i ostale, tu je prva varijanta urnebesne žene iz “Čarobne frule”, pa polarni medvjed iz “Turandota” na kojeg je ponosan. Akademski slikari Damir Medvešek i Marina Marić u tri tjedna napravili su zastor romantičnog šumskog motiva, veličine 16 x 8.
– Kao glavni slikar kuće prvi put sam u 30 godina nešto ovako radio. Radili smo na skupom muslinu, no kad staviš kistom boju na njega sve se pretvara u fleke. Trebalo je pronaći način da sve ne bude jedna velika fleka, a sve smo radili na koljenima, preznojili se i mentalno izmorili s koncentracijom od 120 posto – kaže slikar koji je u 30 godina karijere radio na šestotinjak premijera, izlagao i u inozemstvu, i iza njega je oko 300 samostalnih izložbi danas. – Što god da te u teatru pitaju, nikad ne smiješ reći ‘ja to ne znam naslikati’.
Sve što učiniš mora biti odlično, samo su tvoje gaće na vjetrometini. Akademski slikar zaposlenik u scenografiji je danas rijetko zaposlenje. U europskim teatrima osam ih radi na ovakvom pozadinskom zastoru i nisu akademski slikari, tako da stranci koji surađuju s HNK redovito bivaju šokirani. No unatoč tome što ne radiš za velike novce, teatar i primijenjena umjetnost te odgoje i kao čovjeka i kao umjetnika – zaključuje slikar.
Ženska krojačnica: Svileni pliš i prvi put izrada pački isključivo od tila
Ženskom krojačnicom HNK – i muška i ženska smještene su u aneksu glavnoj zgradi – gospodari gospođa Lidija Marut Starčević.
– Za ovog ‘Orašara’ koristimo svileni pliš koji se ne smije peglati jer se na njemu svi otisci od pegle poznaju. Svileni pliš prekrasno izgleda, no zahtjevan je kod šivanja, bježi. Svileni pliš je na kostimima majke, bake te svih ujna koje u prvom činu baleta dolaze u posjet za Božić – rekla je gđa Starčević.
Kamarge, višeslojne suknje od tila do ispod koljena ili do sredine lista, kakve su, recimo, u baletu ‘Giselle’ kod ovog kostimografa rade se kao kraće suknje.
– Kratki kamargi postaju pačke i to je nešto što prvi put radimo. Kamarg-pačka bit će u Plesu pralina i Španjolskom plesu. Pačka je ravna čvrsta suknja s trinaest slojeva tila, a kamarg-pačka ima tek šest slojeva tila, ali predivno izgleda. Fiksirana je s dva do tri kraća sloja tila od ispod (kao i pačka), na što idu dulji gornji slojevi tila – ističe gđa Starčević.
Krojački kolektiv nam kroz smijeh sugerira da napišemo “da je ovaj “Orašar “ najteži do sada! “ Više je, naime, detalja i ukrasa u kostimima koji se izrađuju iz materijala uvezenog iz Njemačke i Francuske, uz korištenje nešto malo od ranije ušparanih i u fundus spremljenih ostataka. Osam žena u ženskoj garderobi, radi osam sati dnevno, a slijede im dvije radne subote uoči premijere.
Muška krojačnica: Kako sašiti hlače, a da baletanu ne puknu u dobrom grand-jeteu
Jelica Ozimec, gospođa sa 40-ak godina radnog iskustva u HNK, šefica je muške krojačnice. U obje se krojačnice šiva za plaću od 3,5 do 4,5 tisuće kuna, gdje evidentiramo notorni problem tranzicije u hrvatskoj kulturi – osnivači kazališta očekuju da se vrhunska umjetnost u rangu s europskom radi za koeficijent kao u doba Mike Špiljka. U europskim teatrima, čujemo, specijalizirani kazališni krojač, negdje se plaća i sa 150 funti na dan.
No hrvatskoj kulturi dobro je dok ima entuzijasta poput gospođe koja nam pokazuje kaput Drosselmeyera kojeg će plesati direktor Baleta Leonard Jakovina, koji se nakon više od 15 godina vraća s klasičnom ulogom na pozornicu HNK. – Drosselmeyer će imati kaput s umjetnim krznom, ispod prsluk i hlače – tumači krojačica i pruža nam kaput sa savršenim strukiranjem i krojem na A prema dolje – provjerili smo, isprobavši ga sami. Crveni kostim za pet prinčeva (Petranović, Gameiro, Schifano, Takuya, Yoshida) za pet različitih postava baleta još nije bio u opipljivoj varijanti ovaj tjedan. No tu je vojnički prsluk za Kralja štakora, koji se doima kao original iz fundusa Povijesnog muzeja.
– Katalonski kostimograf je jedan je od meni najdražih u baletu – ističe sugovornica.
Kako se kroje hlače za plesače, a da se ne bi rasparale?
– Postoje uske hlače od rastezljive tkanine, i one druge za koje između nogu, u sjedalu, stavljamo likru koja mora biti u istoj boji i neprimjetna. Nekad smo imali tvrđe tkanine i singerice 50, 60 godina stare. Ovo su novije mašine, Jukice, i koštaju otprilike oko 5000 kuna svaka – rekla je gospođa Ozimec.
