Što više razmišljam o njoj, ideja mi se sve manje sviđa, baš ovih dana odbacuje Rory McIlroy mogućnost da u doglednoj budućnosti pretrči pod zastavu golferske Premier lige. Uz Tigera Woodsa ovaj je 30-godišnji Sjeverni Irac danas poster lice sporta za bogate i dokone, ujedno terena čiji su kalendar, pravila i nagradni fond oni najbogatiji naumili preurediti kao da pjevuše refren Bajagina hita. Vidi što sam ti uradio od pjesme mama…

Poznati reljef golfa s PGA i European tour turnirima zasad nepoznati ulagač (kojeg kuloarski povezuju sa Saudijskom Arabijom) raskopao bi pa ispočetka elitistički složio po uzoru na Formulu 1. To bi konkretno značilo 18 obveznih turnira godišnje, svaki sa 54 rupe, plus uvođenje momčadskog natjecanja kao bonusa koji će oplemeniti priču. Dok pišem ove retke najbolji svjetski golferi nalaze se u Mexico Cityju, gdje je pobjednik turnira postao bogatiji za 1,8 milijuna dolara. Nije da dečki igraju za hranarinu i režije, nagrade su i danas vrlo stimulativne, a privatni ugovori s dobavljačima opreme takvi da boli glava. Baš zato, kao i zbog činjenice da poput tenisača može birati turnire i biti sam svoj majstor, Rory McIlroy neće se zaletjeti prema astronomskom novcu. Zasad.

Crtica o preformatiranju golfa zapravo je logičan nastavak šireg reformacijskog pokreta koji se u sportu zakotrljao onog trenutka kada su europsku košarku međusobno podijelili Fiba i Uleb, pa se nakon godina njihova natezanja i povlačenja granica stvarnost ocrtava u nonsensu da je klupska Euroliga važnija od kvalifikacijskih utakmica nacionalnih momčadi. Lijepo je da i vas u prijateljskoj Hrvatskoj zanima košarka, upravo iz Efes Pilsena pišu otpravnicu na adresu Hrvatskog košarkaškog saveza, želimo vam puno sreće i zdravlja, ali molimo vas da ubuduće ne uznemiravate Krunu Simona pozivima na Fibine kirvaje jer njega upravo čeka važna utakmica s Bayernom.

Europska košarka na ovom se planu pokazala kao avangarda, pakiranje u novu ludu ambalažu baš je fora – dajte Maccabi ili Nymburk u ABA ligu, nemamo problema s pretrčavanjem Cedevite iz hrvatske u slovensku košarku – ali niti ostali sportovi ne sjede prekriženih ruku. Tenis se podvrgnuo najradikalnijem ‘makeoveru’ kada su Gerard Pique i njegovi biznis partneri u zip-format zaključali Davis Cup, natjecanje staro 120 godina, a ovih dana su, eto, neki milijarderi odlučili skočiti u neistražena golferska prostranstva.

A sve navedeno ostat će zabilježeno kao blago pomicanje tla u usporedbi s promjenama koje se spremaju nogometu. Kada se dogodi, a sprema se već neko vrijeme, bit će to razoran potres, seizmičko sudaranje Zemljinih ploča, a možda i omanja kataklizma. Tko u Uefi preživi, pričat će.

Uvriježeno je mišljenje unazad zadnjih pet ili šest godina bilo da bi okidač za revoluciju moglo biti Fifino Svjetsko klupsko prvenstvo. Nikoga ne zanima postojeći turnir na kojem Liverpool ili Real Madrid, River Plate ili Flamengo put do finala traže u revijalnim utakmicama s amaterima iz Wellingtona i ocvalim brazilskim zvijezdama na proputovanju kroz Ujedinjene Arapske Emirate. U globaliziranom društvu Svjetsko klupsko prvenstvo krije stravičan potencijal. Dvaput mjesečno mogli bismo gledati interkontinentalne derbije Barcelona vs. Boca Juniors ili Corinthians vs. Manchester United. Budući da Kinezi moraju zavladati svijetom, Huawei bi pronašao načina da u shemu ubaci dvije nabrijane momčadi iz Šangaja i Pekinga, a nešto bi se zacijelo pitalo i sponzorski pool koji je preselio Davida Beckhama u Miami s misijom da u srcu američke hispano zajednice iz ničega stvori respektabilan nogometni klub.

Ali kako stvari stoje, umjesto Fife s idejom Club World Cupa okidač krupnih promjena potegnut će Uefa. S prstom na otponcu Aleksander Čeferin na umu ima jedno malo i slatko ubojstvo – mnogima dragu likvidaciju jer posrijedi je samo ‘plastični klub’ – koje uslijed nestručnog rukovanja revolverom lako može završiti i kao samoubojstvo. Manchester City mogao bi Uefu skratiti za glavu, cinik će primijetiti – mogao bi je svesti na pravu mjeru.

Kada je osudila ‘građane’ na dvogodišnji progon iz europskih kupova Uefa se ponašala kao savjestan pedagog. Mailovi koje je Der Spiegel objavio 2018. godine otkrivaju da su šefovi Man Cityja u internoj korespondenciji posprdno gledali na prijetnje sankcijama i s prijezirom komentirali postupke Uefinih glavešina. Svjesno su muljali, gomilali prekršaje i živjeli u uvjerenju da im je svijet pod nogama. “Jedan je pao, ostala su šestorica”, stoji tako u mailu kojim Cityjevi operativci komentiraju smrt člana Uefine istražne komore. Zato svijet ne bi trebao cmizdriti kada prijestupniku za svinjsko ponašanje zakonodavac odreže masnu sankciju, ali…

S Uefom od njezina prvog dana postoji jedan značajan ali. Taj ali kaže da europska nogometna organizacija u suštini nekakav teritorijalni moloh, jedna vrsta nadzajednice bez stvarnog suvereniteta. Ona je jučer zabranila kupovinu igrača Realu, Atleticu i Chelseaju, a danas je žestoko oplela Manchester City zato što može – ona, naime, u portfelju drži Ligu prvaka, bazen iz kojeg će uspješan klub godišnje isisati stotinjak milijuna eura. Međutim, već sutra joj se može dogoditi da nema koga kažnjavati. Jer prijetnja nogometnog Brexita visi u zraku. Jednom kada dva ili tri odvažna i popularna partibrejkera kažu da im Uefa ne treba, pokrenut će lavinu nakon koje može doći samo kompletan i za Uefu bolan reset.

Ferran Soriano, jedan od vodećih Man Cityjevih operativaca, taj je reset stidljivo najavio još 2011. u svojoj knjizi ‘Goal: The ball doesn’t go in by chance’. Nakon što primijeti da nogomet poput svake industrije mora imati svoja regulatorna tijela koja definiraju i nadziru natjecanja, Soriano će podcrtati da se nogomet enormno razlikuje od drugih sportova jer “ovdje se regulator natječe na tržištu s očitim prednostima pred konkurencijom”. S klubovima čiji bi servis trebala biti, Uefa se zapravo gloži oko marketinškog kolača.

“U normalnim okolnostima Uefa i Fifa činile bi ono što radi i pekarski ceh, one bi regulirale umjesto da se natječu, ali to je očito nemoguće”, piše utjecajni nogometni operativac, arhitekt modernog Cityja, najzaslužniji za dolazak Pepa Guardiole u klub.

S prijetnjom Superlige koja će se otrgnuti ispod njezine šape i financijski je rasturiti, Uefa se dosad borila bogatim i još bogatijim nagradama za najbogatije. Budžet Lige prvaka za sezonu 2019./20. prvi put u povijesti je premašio 2 milijarde eura, ali veliki klubovi znaju da taj i još veći novac mogu dobiti i bez Uefine asistencije. Nemojte se iznenaditi ako već tamo do Svjetskog prvenstva u Kataru odluče zaigrati svoju privatnu Ligu prvaka i uklone s puta birokratske ‘ježeve’ u vidu financijskog fair-playa…

Prekid igre