Kad je inicijativa #spasime s nevjerojatnim odjekom prošle godine u proljeće penetrirala u medijski prostor, nisam se, kao jedna od pokretačica cijelog pokreta, usudila ni sanjati da će potpora medija, bez obzira na specifične ideologije, što urednika, što vlasnika medijskih kuća, biti tako unisona, homogena i čvrsta. Apsolutno svi urednici s kojima sam razgovarala tijekom tih mjeseci bili su posve jasni o potpori inicijativi: neki od njih nudili su svoje usluge, prostorije, resurse i timove, a svi su odlučno izvještavali o obiteljskom i nasilju na jednak način, izuzetno osuđujuće, s mnogo respekta prema žrtvi. Činilo se da se mobilizirala država na način koji mijenja diskurs zauvijek.
Mnoge marketinške kuće su nas zvale (i još uvijek zovu!) s projektima koje besplatno žele ponuditi inicijativi u zamjenu za osjećaj da su pridonijeli razumijevanju jednog stigmatiziranog fenomena koji čak i u samom imenom skriva paradoks – obiteljsko nasilje. Kad izgovorimo imenicu “obitelj”, naime, svi mi imamo neku, socijalnim konstruktom stvorenu, mentalnu sliku topline, sigurnosti, gnijezda, mira, mjesta gdje možemo disati, sreće, opuštenosti, mjesto gdje nas se razumije, voli i poštuje, mjesto gdje možemo biti autentično mi. No, mozak često vara stvarnost s jezičnim pretpostavkama.
U realitetu, naime, obitelj je najopasnije mjesto za žene. Od svih mjesta na cijelom svijetu – onih najopasnijih koje um može smisliti – hajdemo redom: mračna šuma, avion u turbulenciji, težak porod, skok padobranom, nemušto sklepan most na nekoj nabujaloj rijeci u Indoneziji, prebrzi automobil na talijanskoj autocesti smrti – ne, ništa od tih mjesta nije ozlijedilo ili ubilo toliko žena kao njezina vlastita obitelj, kao njezin vlastiti dom.
Pa kad predsjednik Milanović tako urbano citira EKV, što je, nota bene, bio prekrasan trenutak njegova inauguracijskog govora posvećen svima nama koji smo dotaknuli četrdesete gubeći nadu da će nas itko iz vladajućeg establišmenta ikada doista razumjeti, tko smo mi, i zašto smo to što jesmo, i kaže: ovo je naša kuća, kuća za sve nas, ja ne mogu a da ne pomislim: je li zaista? Naime, moramo se dogovoriti je li ovo kuća koja je sigurna za sve, a to uključuje i žrtve obiteljskog nasilja. Nasilje je u toj sintagmi, dakako, onaj dio koji bi trebao biti šokantan – kako obitelj pa nasilje, kako dom pa šaka u glavu, kako kuća pa strah, trepet, nesigurnost, omalovažavanje, nipodaštavanje, zlostavljanje?
No, sve dok svi zajedno ne dogovorimo što nam sve treba da bi ova kuća – ovo društvo – postalo sigurna kuća, to će samo ostati stihovi dobre pjesme, rečenice dobrog govora. I dok vladajući nikako da se oglase na konstantne upite inicijative o tome gdje je šest sigurnih kuća (bez metafore, nažalost) u županijama koje ih naprosto nemaju i što je s mjestima u sigurnim kućama u županijama koje ih imaju (osobno sam morala povlačiti vezu nekidan da bi žrtva dobila mjesto u sigurnoj kući – pa je tako Hrvatska, analogijom, trenutno država gdje se preko veze dobiva mjesto u sigurnoj kući), urednici časopisa koji se vole nazivati lifestyle sadržajem, koji se vole nazivati popkulturalnim sadržajem, magazinima, žurnalima, koji, na atraktivan, ali srednjostrujaški način progovaraju o svemu onome što žene vole, nikako da uskoče u vlak koji smo im ponudili prije godinu dana kad su svi vodeći autori i autorice, urednice i urednici, novinarke i novinari oformili jedan no pasaran blok prema nasilju, odlučivši da će o njemu progovarati bez sekundarne viktimizacije i/ili stigmatizacije žrtava, uz osudu nasilja, pa makar ono bilo počinjeno, kao u slučaju slavnog i demokratima omiljenog komičara Louisa C. K. od nekoga koga je tako zgodno voljeti.
Bivša ministrica socijale Nada Murganić, socijalna radnica koja je, po mojoj procjeni, odahnula nakon što ju je premijer odlučio žrtvovati u “čistki Vlade”, jednom je prilikom za slučaj obiteljskog nasilja koji je punio stupce u novinama izjavila “Tako vam je to u obitelji”, izazivajući tako val kritika i prezira. Od te se izjave gospođa Murganić nikada nije uspjela oprati, a dobro se sjećam prilike kad sam ju poželjela utješiti, vjerujući duboko da “nije tako mislila”, ali sam stisnula zube i rekla: “Ali vi ste žena na poziciji moći i morate biti svjesni da vaše riječi imaju utjecaj”. Bio je to neopisivo težak trenutak za mene osobno – prekoputa mene stajala je žena s četrdeset godina radnog iskustva u socijali, žena koja se prihvatila teškog zadatka vođenja tog ministarstva, žena koja je bila ministrica, a ja sam joj morala održati lekciju o osobnoj odgovornosti.
Ali, to ne vrijedi samo za politički establišment. Urednice i novinarke koje sudjeluju u davanju medijskog prostora žrtvi koja je odlučila “oprostiti” obiteljsko nasilje šalju time poruku koja je pogubna za procese koji se odvijaju u drugim žrtvama, što ženama, što muškarcima, što djeci, koji se i sami bore s demonima koji uvijek postoje kad želiš izaći iz toksičnog odnosa. Prije svega, šalju poruku da ne samo da ne razumiju psihologiju žrtve nego i da ih baš briga za nju ako se prodaju novine. Nadalje, apsolutno je moralno neprihvatljivo dati prostor apologetskom pristupu prema nasilju, koliko god se reality dobro prodaje. Iako shvaćam da je kapitalizam u onoj dobroj staroj igri “škare – kamen – papir” uvijek jači od ideologije, mi koji možemo moramo odabrati koji je trenutak naše svjesne odluke da to ne dopustimo, kreirajući tako društvo koje jasno govori: oprost je intimna kategorija, ali kazneno djelo obiteljskog nasilja nije i sud o tome je li netko “pravi zlostavljač “ ili nije donosi sud Republike Hrvatske, a ovo društvo mora svojim postupcima poručiti građankama da je nasilje neprihvatljivo, a rehabilitacija dugotrajna i ne odvija se na glossy coverima.
Nasilje je, naime, naša stvar, a ako su žrtve javne osobe, još je više neprihvatljivo glamurizirati težak i laicima prilično neshvatljiv proces kruga nasilja te specifičnog odnosa žrtve i zlostavljača, stavljajući žrtvu koja je još uvijek u procesu rehabilitacije na naslovnicu časopisa uz bok sportskim grudnjacima i kremama za podočnjake. Odgovornost za nultu toleranciju na nasilje nije nečija, ona je svačija. I naša je. Ako očekujemo da politički establišment ima odgovornost, i ljudi na pozicijama odlučivanja i moći moraju ovom društvu dati isto.
