Uvijek nam je bilo zanimljivo vidjeti kako oni koji žive od osmišljavanja prostora, arhitekti, žive privatno. Ovaj put imali smo priliku – i sreću – ući u dom arhitektice Kore Demel Zadro. Riječ je o arhitektici koja je osnovala Studio Demel i iza sebe ima brojne uspješne projekte privatnih i javnih prostora diljem Hrvatske, a jedan od posljednjih je onaj za havajski restoran Poke Poke u centru Zagreba, koji je podjednako oduševio i javnost i struku.
Njezin se stan nalazi u obiteljskoj kući na lašćinskom brijegu u Zagrebu, orijentacija stana je dvostrana, jugoistok – sjeverozapad, a površine je 120 četvornih metara.
– Inicijator sam i motor čestih i kontinuiranih promjena u stanu, koje svim ostalim ukućanima već lagano idu na živce. Kako odrastaju tako se i odupiru – otkriva Kora, koja ovdje živi sa svoja tri sina i psom.
Dodaje da je stan adaptiran prije osam godina, kada je i kupljen.
– To je bio prostor iz 1964. godine, podijeljen na male prostorije s mnogo hodnika i vrata. Adaptacijom smo oslobodili zatečeni prostor, uklonili sve pregrade i sve nekonstruktivne slojeve, pa ogoljenu strukturu preprskali bijelom bojom. S vremenom smo na katu ipak napravili pregrade kako bi svaki od tri sina imao svoju sobu – objašnjava Kora i dodaje kako je, unatoč tome što je sama imala viziju kako točno njezin životni prostor treba izgledati, imala podršku kolega i prijatelja, čije su dosjetke omogućile ostvarenje sobe pri samom sljemenu dvostrešnog krovišta. Velika hvala, ističe, i Mladenu Jeršeku, sada umirovljenom domišljatom građevinaru, voditelju radova, bez kojega ne bi uspjeli u zadanom proračunu ostvariti sve što su zamislili.
– Prije svega, želja je bila u konačnici dobiti velike prostore i velike prozore, s pogledom na sve raspoložive strane. Stan se, zapravo, penje po četiri etaže: ulazi se u prizemlju, dječje spavaće sobe na prvom su katu, dnevni boravak s kuhinjom, blagovaonicom i loggiom na drugom, a galerijska spavaća soba s kupaonicom nalazi se u potkrovlju – opisuje Kora.
No, krenimo otpočetka. Sam ulaz u stan je specifičan po originalnom crno-bijelom terrazzo podu u hodniku, zatim po velikoj kliznoj stijeni kao ulaznim vratima te po originalnom jednokrakom drvenom stubištu. Stubište je omeđeno novom željeznom ogradom, koja je bila i ljepša prije ugradnje sigurnosne mreže, postavljene zbog nenadanog dolaska šteneta u dom.
– Cijelim stanom po visini se provlače obodni cigleni zidovi, poprskani bijelom bojom. Pod čine već pomalo oštećene OSB ploče lakirane u sivo. Kuhinja je vječno pomična i gotovo nepostojeća jer od pravih kuhinjskih elemenata imamo samo samostojeći štednjak i samostojeću perilicu za suđe, a hladnjak je iza zavjese. Dnevnim boravkom sve više dominiraju crvena i plava boja. No, sve se to može promijeniti već za nekoliko mjeseci ako mi tako dođe – smije se arhitektica Kora, koja nam tumači kako je sve napravila da živi sa svojom obitelji u funkcionalnom, dinamičnom i prilagodljivom prostoru koji je istodobno jednostavan i otvoren.
– U stanu prevladavaju opeka i drvo, a od boja bijela, crvena i plava. Uviđam s vremenom kako ipak dovlačim stvari koje jedna drugoj pristaju, a crvena i plava su mi trenutno neodoljive. Namještaj u stanu je stari, rađen po mjeri ili je iz Ikee. Imamo dva divna, iako prokleto teška trosjeda kakvih je 60-ih bilo po cijelom Zagrebu (drveni okvir, spremište za posteljinu i gore tapecirani opružni madrac), jednu fotelju i pisaći stol naslijeđene iz studentskih dana moje majke, Ikein blagovaonski stol, kompoziciju raznih bijelo ličenih drvenih stolaca, crvenu vitrinu i plave ladičare te plavo-crno-crveni tepih iz Konoplje. Prilično eklektičan izbor komada namještaja i detalja za dom – priča Kora i dodaje kako u stanu ima dosta elemenata koje privlače zanimanje.
Među njima su “ljestve za štagalj” iz Bauhausa koje vode na galeriju, bijela lakirana bačva koja služi kao stalak za kućnu prašumu kojom dominira monstera, crvena zavjesa koja skriva hladnjak i ostavu te plava baršunasta dvostruka zavjesa koja skriva i otkriva galeriju dnevnog boravka s koje se, pak, pruža divan pogled na sam prostor boravka i dalje preko grada.
Pitali smo je i što joj je pri osmišljavanju njezina stana bilo najizazovnije.
– Definitivno, ukloniti stropnu ploču koja je dijelila prostor dnevnog boravka od tavanskog prostora, zatim unijeti nove grede od šest metara i ostvariti galeriju u središnjem dijelu prostora, iznad stubišta – priznaje.
Pitali smo je i kako je njoj, iz vlastitog iskustva, živjeti u višetažnom stanu. Koje su prednosti, a koje mane?
– Prednosti su veća mogućnost razdvajanja funkcionalnih cjelina stana, a mana ista ta razdvojenost, odnosno rascjepkanost. Život u ovakvom stanu nije za ljude koji ne vole dinamiku i vječno hopsanje po stepenicama, tegljenje namirnica ili rublja, namještaja i slično – objašnjava i dodaje kako je stubište žila kucavica svakog višeetažnog stana.
– To su dramatična pojavljivanja, dolasci i odlasci, gotovo kazališni, i nemoguće se ušuljati ili odšuljati neprimjetno. Možda je to i zato što naše drvene stepenice škripe – smije se i dodaje kako je glavna razlika života u “normalnom” stanu i onom dvoetažnom to što život u ovom drugom naglašava osjećaj vertikalnosti.
– Vertikalna komponenta je zanimljiva i pruža mnoge prostorne doživljaje koje je u jednoetažnom stanu nemoguće ostvariti. Život u jednoetažnom stanu je zato jednostavniji, statičniji i smireniji – zaključuje arhitektica.
Foto: Berislava Picek/Hanza Media
