U Narodnom sveučilištu Dubrava u Zagrebu čak su tri izložbena prostora. Svebor Vidmar sjajno ih vodi. Bila sam u prostoru Fotogalerije Dubrava, prijepodne, jer sam govorila o izložbi Gorana Mehkeka, sjajnog Cropixova fotografa čiju sam izložbu nedavno i otvorila. Riječ je o jednom od najboljih fotoreportera u Hrvatskoj.
U prostor do ovog, do Fotogalerije, u Galeriju “Vladimir Filakovac” ušle su četiri mlade, vedre djevojke, smijeh i veselje. Vidljivo je da su prijateljice, da podržavaju jedna drugu. Previše su mlade (tri su rođene 2000., jedna 1997.) da bih ih usporedila s prijateljicama iz “Seksa i grada”, no upravo mi je ta energija bila u zraku dok sam ih promatrala.
Uglavnom, otišla sam pogledati u susjedni izložbeni prostor što rade, i oduševile su me. Njih četiri izlažu, do 21. studenoga, u sklopu ciklusa “Mlade studentske nade”. One su, moglo bi ih se nazvati i s referencom na pop-kulturu, 4 M: Marta Dijak, Marta Katavić, Mia Markušić i Mihaela Rašica.
Mladi studenti
U Zagrebu je inače, nekoliko predstavljanja mladih studenata Likovne akademije na sceni, što je dobro, podsjetimo na ciklus koji se održava u Galeriji SC, dok je Akademija dramske umjetnosti također otvorila izložbeni prostor f8, također za mlade fotografe. No, u nekoliko sam navrata pisala da mi nedostaje novo ime na sceni koje će me “izuti” iz cipela, kao što su to učinili radovi Zlatana Vehabovića ili Stipana Tadića, kad sam ih prvi put vidjela. Nadam se da će ove umjetnice slijediti te primjere, raditi na sebi, ostaviti trag. Potencijala za to imaju, pratit ću ih.
Predgovor im, zanimljivo, piše Tomislav Buntak, prvo dekan, sada prodekan Akademije likovnih umjetnosti, mnogi će mu prigovoriti da preferira jedan medij, slikarstvo, dobrim dijelom i jest tako, no on te mlade ljude, vjerujem, uistinu s voljom promovira.
O dvije sam umjetnice već pisala. Marta Katavić neskriveno je jedan od mojih mladih, novih slikarskih favorita. O njoj sam pisala kada je imala izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti, a čija je kustosica Leila Topić. Naziv je te njezine samostalne izložbe koju je imala u MSU bila “Svaka obična radnja tamo je neobična”, a nastala je na temelju njezina putovanja u Meksiko s kolegama i profesorima s Akademije likovne umjetnosti. Mislila sam da je starija, pisala sam što zbog zrelosti rukopisa, što zbog činjenice da je prije devet godina bila izdala slikovnicu “Nebeska tvornica”. Već je i izlagala u Laubi, ranije, pisalo se da inspiraciju za svoje radove nalazi u sjećanjima iz djetinjstva. Slična uvećana lica djelomično su pokazana i na novoj izložbi.
Platna su velika njezina, metar i pol, dva metra, naslikani su ljudi, s leđa ili od naprijed, no svejedno im lica najbolje ne vidimo, ona nisu definirana. Naslovi slika govore o temama, to su “Bibliotekarka”, “Bubnjarica”, “Zora”, “Suton”, dakle, ili profesija ili osjećaj doba dana.
Sličnost u rukopisu
Ima neke sličnosti u rukopisu između ove umjetnice i Mihaele Rašice, koja se, čitam u popratnom katalogu, bavi osim slikarstvom i poezijom i filmom. I kod nje dominiraju te velike plohe i ljudski lik. Paralelno, ima samostalnu izložbu u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, u galeriji, netom otvorenoj, Kolekcionart. Zove se “Gusto sunce”, sunce i svjetlost, naime, njezine su omiljene teme. Pisalo se o njoj i kao o najmlađoj umjetnici, svojedobno pokazanoj na Bijenalu slikarstva, sedmom po redu, gdje je izložila svoje radove iz ciklusa “Gozba”. Iz Dubrovnika je, jednom je u intervjuu rekla da se prvi put ozbiljnije susrela sa slikarstvom pri posjetu, školskom, ateljeu Josipa Pine Trostmanna, vjerujem da joj je od tamo ostala i ta njezina ozbiljna ljubav prema boji u slikarstvu. Učio ih je, među ostalim, da vole Matissea. “U dobroj poplavi sunca” i “Osluškivanje” dvije su iznimno zanimljive slike na izložbi, formati su veliki, način na koji ona slika puno govori o duhu slikarstva 21. stoljeća. Rijetko to pišem, no slika “U dobroj poplavi sunca” jedna je od onih koju bih rado držala doma na zidu.
Mia Markušić, uz slike na kojima su prikazani pejsaži, a riječ je o ulju na dasci, radi i skulpture, tehnički vješto oblikovane, s popriličnom dozom humora. Sjajna je skulptura, recimo “Skoči” gdje portretira kupače, na jedan duhovit način, s puno nježnosti pritom, tehnički izuzetno vješto. Odlične su joj skulpture, sviđa mi se da izlazi u novu dimenziju.
Za razliku od njih, Marta Dijak ne portretira ljude. Ne barem doslovce, iako se svugdje može pročitati da se ona bavi odnosom čovjeka i njegove okoline, imala je svojedobno izložbu u zagrebačkoj Laubi, u sklopu ciklusa koji je također pokazivao mlade umjetnike. “Panj”, “Dva stolca”, “Oltar”, “Bager”… samo su neki od naziva njezinih slika.
Vjerujem da će ove djevojke daleko dogurati, no imam jedan mali prigovor, vidi se da su sve diplomirale u klasi Matka Vekića. Ostavio je popriličan jak trag svojim rukopisom. I on mi je generacijski blizak i po rukopisu jedan od najdražih umjetnika generacije, no čini mi se da ostavlja jako velik utjecaj na one koji kod njega studiraju.
Buntak u uvodu upozorava na jednu stvar koja se danas poprilično zaboravila, a koja je bila dosta aktualna kada smo on i ja počinjali svoje karijere, slično smo godište. Tada se, naime, često govorilo o smrti slikarstva. Srećom, danas je jasno da ne postoji tako nešto kao smrt jednog medija. Mladim je slikaricama barem u tom kontekstu lakši put. Uvijek je pitanje kako se snaći na zasad nepostojećem tržištu umjetnika, kako preživjeti na takvom tržištu i sve ono za što mislim da je ona realnost koja ih čeka. Ne sumnjam da će se uspješno nositi sa svime što ih čeka.