Jedan dan nazvala me redateljica Barbara Vekić i kaže mi da ima za mene manju ulogu u njezinu debitantskom dugometražnom filmu koji će se snimati u Dalmaciji. Pitam je tko sve igra. Odgovara ona: Tihana Lazović, Leon Lučev, Nataša Janjić, Goran Marković, Neda Arnerić, Aljoša Vučković. Odmah sam joj rekao da mi pošalje scenarij; jako mi se dopao jer u sebi nosi ležernost i mediteransku atmosferu – kaže slovenski glumac Sebastian Cavazza (1973.), sve prisutniji u hrvatskoj kinematografiji, kojeg od ovog tjedna možemo u kinima gledati u filmu “Aleksi” debitantice u dugometražnom igranom filmu Barbare Vekarić.
Tri muškarca
“Aleksi” je priča o mladoj hrvatskoj antiheroini. Tihana Lazović u naslovnoj ulozi ne zna što bi nakon fakulteta, a na emotivnom planu nude joj se tri muškarca.
Jedan je američki fotograf s kojim dijeli neke umjetničke interese, drugi je lokalni glazbenik prema kojem ima “kemiju”, a treći je stari slovenski plejboj koji je bogat i nudi joj život u luksuzu. Ovog trećeg, dakako, igra sin slovenskog glumačkog veterana Borisa Cavazze i čovjek kojeg zovu slovenski Clooney.
– Pa ne bih se složio da je Aleksi antiheroina, prije bih rekao da donosi bonvivantski štih: u njoj postoji neka ambivalentnost u odnosu prema velikim, čak možda i presudnim životnim odlukama; one je čekaju, ali ih još nije odlučila donijeti. A za to postoji više razloga, od malo permisivnijeg odgoja, pa do činjenica da je dio milenijske generacije i da joj se sa studijem u inozemstvu malo pomaknula slika o socijalnim obligacijama ovog dijela Europe ili Balkana.
Na neki je način bliže principima razmišljanja koje ima lik Tonija, kojeg ja igram u filmu. On nosi taj puer aeternus trenutak, ali je za razliku od nje odrastao u drugo doba. On je proživio sve, od socijalizma preko tranzicije do neoliberalnog kapitalizma, u kojem sad vrlo dobro živi u Parizu. Na neki način takve uloge zovu za vedrijim pristupom, ali ih s malo autoironije možeš i zaoštriti. Niti jedan od ponuđenih muškaraca zapravo nije pravi za Aleksi. Kombinacija njih trojice bila bi optimalan odabir – tvrdi hvaleći rad redateljice Vekarić
Naslovi u Ljubljani
– Barbara je bila dobro pripremljena za rad, elokventna je u filmskoj naraciji, ne popušta u žanru, ima sluha za glumca i atmosferu na setu. Ja sam došao na snimanje na samo nekoliko dana jer sam bio usred drugog projekta, inače bih vrlo rado ostao i dulje na setu. Cijela je ekipa dala svoj maksimum i mislim da smo napravili dobar film – vjeruje Cavazza.
Uskoro će se pojaviti u novom Brešanovu filmu “Koja je ovo država”, gdje će igrati premijera Republike Hrvatske.
– Ugovor mi u ovom trenutku ne dozvoljava nikakve izjave u vezi s Brešanovim filmom, ali svaki premijer vječito ima mnoštvo problema, bez obzira na to koje je političke orijentacije – nije smio reći koji je premijer poslužio kao uzor prilikom stvaranja uloge.
Posljednjih godina igrao je u više hrvatskih filmovima: “Lea i Daria”, “Halimin put”, “Ti mene nosiš”, kao i u seriji “Počivali u miru”.
– Uvijek mi je velika čast i zadovoljstvo raditi s različitim filmskim i kazališnim profesionalcima. U Hrvatskoj i šire. Svaka je šansa dobra, nikad ne znaš kad ćeš imati sljedeću priliku raditi nešto što te ispunjava – govori glumac kojeg hrvatska kamera posebno voli jer u nas baš i nema glumca njegova habitusa. Zovu ga slovenski Clooney, a nerijetko, kad gostuje sa slovenskim predstavama u Zagrebu, publika ne dolazi isključivo jer je vrlo dobar glumac.
– U glumačkim krugovima u Hrvatskoj više me puta znaju osloviti s Boris, kao i u Sloveniji, haha. Tata Boris Cavazza velika je zvijezda, tako da sam od malih nogu upućen u sve dimenzije glumačke slave. Odmalena su me uspoređivali s tatom, kasnije s Clooneyjem, ljudi vole sve stavljati u ladicu i pod neku etiketu – komentira glumac koji u Mestnom gledališču ljubljanskom trenutačno, među ostalim, igra u “Pijanima”.
Isti komad Ivana Viripajeva igra od ove sezone u kazalištu Gavella, a njegovu ulogu Marka, šefa međunarodnog filmskog festivala, u hrvatskom teatru igra Ozren Grabarić. U Mestnom gledališču Cavazza glumi i u “Tri zime”, riječ je o međunarodno nagrađivanoj drami Tene Štivičić. U zagrebačkom HNK ulogu Vlade Kosa, koju u Ljubljani igra Cavazza, tumači Dragan Despot.
Prekretnica
– Mark i Vlado Kos potpuno su različiti likovi, premda su obojica visoko obrazovana i obojica su bila/jesu na visokim pozicijama: Vlado je bio ravnatelj gimnazije, Mark je direktor međunarodnog filmskog festivala. Jedan ima karcinom pluća i 2,8 promila alkohola u krvi. Drugi se svede na tragikomičnog starog seronju koji više nimalo ne može utjecati ni na odluku najmlađe kćeri koja mu u kuću, u kojoj žive sve same žene i jedini je muškarac on, doktor povijesti, sada dovodi novodobnog tajkuna obrijane glave.
Nažalost, nisam uspio vidjeti ni jednu predstavu mojih kolega u Zagrebu, premda bih volio vidjeti obje. Naravno, Tena Štivičić piše genijalno. Igrao sam Erika u njezinu tekstu “Fragile!”, koji je režirao Matjaž Pograjc. A ruski dramatičar Ivan Viripajev također mi je vrlo blizak: kisik, iluzije… – objašnjava glumac.
Prije nekoliko godina MG Ljubljana došlo je u Zagreb s Lorencijevim “Othellom” u kojem je Sebastian Cavazza igrao naslovnu ulogu. Mnogi koji su gledali tu predstavu reagirali su na jednak način: “Da, to bi bilo to”, kao da zapravo više nemaju potrebu gledati nekog drugog “Othella”.
– Zapravo je “Othello” bio stavljen na repertoar na moju molbu. Ne znam točno zašto je predstava uspjela. U onom trenutku života bio sam na raskrsnici, razmišljao sam želim li se još uvijek baviti glumačkim poslom. I rekao sam si: hoću nekakav izazov, pa ću onda vidjeti što i kako dalje. J…i ga, “Othello” je izazov. I za redatelja i za glumce. Bila je to predivna suradnja s Lorencijem, Primožem Pirnatom kao Jagom i ekipom – sjeća se.
Igrao je i u srpskoj seriji “Senke nad Balkanom”, pa u filmu “Ederlezi Rising” s pornoglumicom Stoyom, čak i u remake “Winnetoua”.
– Da, imao sam sreće i dobio sam priliku za audicije, koje sam prošao. Ali ipak biram projekte koje radim. Biram raznovrsne. Tražim potencijal u scenariju. Za film “Muškarci ne plaču” odmah sam bio siguran da će biti dobar. A u film sam ušao nakon što im je propao posao s nekim drugim glumcem. Moraš, dakle, imati i sreće. Zadovoljan sam i poželio bih samom sebi zdravlja i snage da ostvarim još nešto važno. Glumci, za razliku od sportaša, s godinama sazrijevaju – napominje Cavazza.
Ponosan na djecu
Rastavljen je, ima dva sina. Njihov djed danas mu je podrška, premda je u početku bio skeptičan zbog sinove glumačke karijere.
– Moji sinovi ulaze u 20. i 22. godinu. Žive sa mnom, ali su samostalni, jer me često nema kod kuće, ponekad i po nekoliko tjedana. Tad oni vode brigu o mojoj njemačkoj dogi i stanu. Super su klinci. Stvarno sam ponosan na njih! Moj otac nije se protivio tome da budem glumac, ali nije bio baš ni oduševljen, haha. Nadao se da ću biti stomatolog, jer je to bila moja prva ideja o životnoj profesiji, ali sam se naknadno predomislio. Baš smo neki dan zajedno popili kavu i smijali se životu, a onda odjurili svatko na svoju probu – završava Sebastian Cavazza.
