Na Yammatovom će u zagrebačkoj Laubi napokon nastupiti i Johnny Marr, gitarist koji je skladao sve pjesme The Smithsa za koje je njegov bivši prijatelj i suradnik Morrissey, kojega smo dva puta ugostili u Zagrebu, napisao sve stihove.
Nedavno je Švec na Yammat FM-u imao emisiju o najznačajnijim mančesterskim bendovima. Očekivano, a to je bio i povod jer u Laubu 24. studenoga dolazi Johnny Marr, na vrhu te liste bili su The Smiths. Na prvome mjestu tog popisa mogli su biti Joy Division (zbog avangardnosti kojom su simbolizirali post-punk), New Order (zbog upliva na kasniji tijek pop-glazbe) ili Oasis (zbog popularnosti kojom su nadmašili bilo koji mančesterski bend).
Ipak, sa i bez nastupa Johnnyja Marra na Yammatovom, izbor The Smithsa kao najboljeg mančesterskog benda, a rekao bih i jednog od najvažnijih sastava u povijesti britanske popularne glazbe, potpuno je legitiman. Em zbog Morrisseyjeve lirike koja ulazi u red najosjećajnije i najosebujnije rock i pop-poezije, kako ljubavne tako i socijalne te njegova melodramatičnog vokala, em zbog onoga što je kao gitarist i autor glazbe The Smithsa predstavljao Marr. Kako smo se Morrisseyjem ekstenzivno bavili zbog njegovih ranijih nastupa u Zagrebu, ovo je prigoda da se nešto napiše i o Marru čiji se suptilni minimalizam često podcjenjuje, naročito na listama najvećih gitarista popularne glazbe.
Duhovni brat Petera Bucka
Primjerice, na onoj najpoznatijoj, magazina Rolling Stone, tek je na 51. mjestu od 100, umjesto pri vrhu, baš zato što nikada nije pokušavao ostavljati veličine, pogotovo ne beskonačnim solažama od čega kao neizlječive boljke ionako pati prevelik broj gitarista. Nikada taj ukusno odjeveni gospodin nije igrao ni na glasnoću ili brzinu, no ipak je zvonki zveket njegova Rickenbackera i Fendera Telecastera, kao i u slučaju po minimalizmu mu srodnog The Edgea iz U2, instantno prepoznatljiv i podjednako težak za kopiranje, citiranje ili implementiranje u rad bilo kojeg drugog benda. Uz to, perfektno je bio izbalansiran između psihodeličnih utjecaja Rogera McGuinna (The Byrds), novovalne estetike Paula Wellera (The Jam) iznikle iz mod-kulture i soula 60-ih, glam-rocka Micka Ronsona (kao suradnika Bowieja), jednostavnosti Keitha Richardsa (The Rolling Stones), melodioznosti Paula McCartneyja (The Beatles).
I zbog toga sam, kao i zbog određenih stilskih sličnosti, o Marru već sredinom 80-ih razmišljao kao o duhovnom bratu Petera Bucka iz R.E.M.-a. Obojica su bili tradicionalisti koji su unijeli puno novoga na glazbenu scenu 80-ih, a njihovi su bendovi imali slične uloge za budućnost rocka i po mnogočemu srodne pjevače. Nota bene, The Edge je na spomenutoj Rolling Stoneovoj listi najvećih gitarista prošao tek nešto bolje s 38. pozicijom, dok je Buck završio na 94. mjestu. Srećom, Matt Johnson iz magazina Mojo opravdano Marra smatra najvažnijim britanskim gitaristom uz Keitha Richardsa, Erica Claptona, Jimmyja Pagea i Jeffa Becka. Kako god, bez Marra i The Smithsa ne bi bilo gotovo niti jednog spomena vrijednog britanskog rock benda u proteklih tridesetak godina: od Oasisa i Blura preko Radioheada i Coldplaya do Libertinesa i Arctic Monkeysa.
Zbog te utjecajnosti i autorskih doprinosa Morrissey i Marr su i tik do tandema poput Lennon-McCartney, Jagger-Richards, Strummer-Jones. Gledano kroz albume, “Queen Is Dead” (1987.) jedan je od najboljih i najreprezentativnijih u korpusu britanske popularne glazbe, “The Smiths” (1984.) jedan od najimpresivnijih debija, “Meat Is Murder” (1984.) antologijski broj 1 britanske top-liste albuma, a vrlo rano objavljena kompilacija singlova “Hatful of Hollow” (1985.) jedna od najupečatljivijih. Ne čudi što je engleski NME svojedobno proglasio The Smiths najvažnijim bendom ikada, a američki Spin “Queen Is Dead” najboljim albumom svih vremena. Vratimo li se autorskoj suradnji, Marr je skladateljskim rukopisom i gitarističkim stilom savršeno odražavao emotivna stanja Morrisseyja koja su navirala iz njegovih stihova i glasnica. Ako je “tihi Beatle” George Harrison svojedobno stvorio predivnu “While My Guitar Gently Weeps”, Marrova gitara doslovce je jecala, uzdisala i grcala u suzama uz Morrisseyja.
Kad se Morrissey, pak, obrušavao na britanske anomalije, klasne razlike i socijalne probleme, Marr ga je gitarom podržavao kao rafaljnom paljbom, pri čemu je važno reći da su obojica u svom poslu bili inteligentni i lucidni mladići iz radničke klase koji su svojim djelovanjem Veliku Britaniju u tačerijanskim 80-ima činili boljom nego što je bila ili barem podnošljivijom. Ne znam što bi bilo da je Marr doista zaigrao nogomet za Nottingham Forrest ili Manchester City, ali mislim da je kao gitarist The Smithsa britanskoj kulturi dao mnogo, mnogo više, a i The Smiths su postali popularniji nego što se to u početku dalo naslutiti. Baš kao i R.E.M. pa se može reći da je (indie) rock posljednjih četvrt stoljeća praktčiki nezamisliv bez upliva ta dva sastava.
Mlađi se ne sjećaju, no dio moje generacije smatrao je neobično važnim kad je u bivšoj Jugoslaviji, via ljubljanski ZKP RTL, licencno na LP ploči objavljen “Queen Is Dead” The Smithsa, a negdje u slično vrijeme posredstvom Igora Vidmara i istog diskografa i “Kicking Against The Pricks” Nicka Cavea. To je za mnogo nas, u tadašnjem socijalističkom Zagrebu, bila prava – kulturna revolucija!
Prerano se raspali
Nažalost, The Smiths su se zbog zategnutih odnosa, naročito na relaciji Morrissey-Marr, a nakon četvrtog i najslabijeg studijskog albuma “Strangeways, Here We Come” (1987.), prerano raspali. Mozer je već naredne godine nastavio karijeru sa solo albumima, no koliko god neki od njih bili jaki, poput “Viva Hate” (1988.), “Your Arsenal” (1992.) ili “Vauxhall And I” (1994.), ili vrlo solidni, poput “You’re The Quarry” (2004.) i “Years Of Refusal” (2009.), ipak nijednim nije nadmašio ono što je stvorio s Marrom.
Johnny se, pak, od konca 80-ih do sredine tekuće dekade zabavljao raznim projektima, uključujući zgodnu kolaboraciju s Mattom Jonsonom na tri albuma sastava The The i efektna tri albuma u okviru dua Electronic s Bernardom Sumnerom iz New Ordera. Kasnije je surađivao s Modest Mouse i Cribsima, radio u okviru supergrupe 7 Worlds Collide, da bi tek uoči 50. rođendana, ako ne računamo “Boomslang” (2001.) uz prateći bend The Healers, krenuo s pravim solo albumima.
Ne znam zašto je toliko dugo čekao, no u proteklih pet godina tri puta me obradovao iskričavim, potentnim i poletnim albumima “The Messenger” (2013.), “Playland” (2014.) i “Call The Comet” (2018.) na kojima iznova sjaji efektnom gitarističkom jednostavnošću. Naravno, nije ni pjesnički jak, ni vokalno dramatičan, ali u njegovim se pjesmama glazbeno zrcali više esencije The Smithsa nego u onima Morrisseyja.
Marrova fascinacija punkom, novim valom, 60’s beatom, modsima, psihodelijom i svime čime se u glazbi bavio otkako je otkrio Stoogese, Patti Smith, Neila Younga, MC5, New York Dollse, Roxy Music i Buzzcockse ponovno osvaja na prvu, pri čemu su njegovi albumi srodni solo izdanjima Grahama Coxona, Paula Wellera, Noela Gallaghera i Richarda Hawleyja. I zbog ta tri albuma iz proteklih pet godina, a ne samo zbog naslijeđa The Smithsa, Johnny Marr dolazi u najboljem mogućem trenutku, a da bi se nešto podjednako kulturološki važno ponovilo, ovom zgodom opet javno apeliram na društvo s Yammat FM-a da već iduće godine u Zagreb napokon “privede” i Paula Wellera.
