Vrijeme nikakvo, prohladno, grad još napola spava. Da se zavučeš na neko toplo mjesto i utješiš uz finu domaću spizu. Još je k tome bio petak, peškarija krcata, ali ‘ko će sada čistit’ tu ribu, ić’ to spremat… Nakon razmatranja opcija sjetimo se Ville Spize. Do sada nisam nikada bila, ali čula samo dobre stvari, i to od ljudi kojima vjerujem kad mi kažu – tamo ti se stvarno dobro jede. Prolazimo labirint uličica i otvaramo vrata ove konobice, a iznutra dopiru mirisi koji vas doslovce zarobe i povuku unutra.
Prostorom dominira velik šank oko kojeg se sjedi (ima možda desetak mjesta), a iza šanka je kuhinja. Gotovo odmah imate dojam kao da ste sjeli kod nekoga doma, među poznanike i prijatelje, na neko veselo druženje. Svatko se zna sa svakim, svi se svima javljaju, s vrata pitaju što ima za ručak. Jelovnik je ispisan rukom na običnom papiru, a kad nekog jela nestane, samo ga prekriže. “Oprostite, zakasnili ste.”
Mi smo imali (ne)sreću, pa je ponestalo samo viške pogače koja se nudila u svojstvu predjela (20 kuna). Na izbor su nam ostali pršut (50 kuna), paški sir (45 kuna), marinirani inćuni (60 kuna), burrata… ali mi smo se odlučili za paštete kuće (50 kuna). Na stol su stigle pašteta od tune (prave tune, ne iz konzerve), od pilećih jetrica te od kozica i bijele ribe. Sve tri paštete bile su odlično okusno izbalansirane i sjajno su se slagale sa sušenim pomidorima, maslinama i rukolom, uz koje su bile poslužene. Dobili smo i košaricu prepečenog kruha, a simpatični konobar obećao je još ako usfali.
Dok smo uživali u ovom slasnom predjelu, iza šanka se već frigao svježi mol, krčkala tuna u toću i pripremao lešo pas, koje smo naručili za glavno jelo. A nije bilo lako izabrati. Jer su se, osim ovih divota, tog dana nudili i tingul, i pašticada, i gulaš, i bržolice, i frigane kozice, i manistra s kozicama, i brujet…
Cijene glavnih jela kreću se od 60 kuna (lešo meso) do 120 kuna, koliko valja izdvojiti za brujet ili buzaru od školjaka. Porcije su velike i zasitne. Mol je poslužen uz lešo blitvu i salatu od krumpira i nakon onih finih paštetica namučila sam se s porcijom. Isti prilog poslužen je i uz lešo morskog psa (riječ je, zapravo, o lešo ribi mariniranoj u limunu i kaparima i poslužuje se hladno), a tunj je stigao u pratnji penna.
Pas je bio odlično začinjen, a u isto vrijeme tako blag i delikatan. Mol je bio hrskav i sladak i ne zna se je li uz njega bolje išla još slađa blitva ili blago kiselkasta salata od krumpira s lukom. Tuni je možda nedostajalo malo slanosti jer kao da je sav gušt ispustila u toć, no i takva nam je išla uslast. Vani je temperatura pala za još koji stupanj, unutra je bilo fino toplo. Već su pali razgovor i zafrkancija sa susjednim stolom, pijuckali smo finu bogdanušu Carić s nevelike, ali dobro posložene vinske karte, na kojoj se većina vina toči na čaše.
Šteta je takvu domaću atmosferu ne završiti nekim desertom. Paradižot (šnenokle) i čokoladna torta, ništa preslatko, fino su zaokružili ovaj ugodni ručak u Villi Spizi.
