Već dulje je jasno da Andrej Plenković nema tolikih problema s bilo kojom od društvenih skupina – braniteljima, profesorima, javnim službenicima, medicinskim osobljem i slično – koliko se muči s vlastitom strankom jer ona još nije, a prema svemu sudeći niti neće, prihvatila njegov autoritet niti političku platformu.
Pa ipak, premijer svakim svojim potezom nastoji napadno skretati pozornost od tih aktivnih vulkana u stranci i koaliciji, pretvarajući se, sa slabom uvjerljivošću, da se svi njegovi izazovi realiziraju već kroz ispunjavanje materijalnih želja što širem krugu građana te da je brzina potiskivanja problema pod tepih primjereno i dovoljno mjerilo za praćenje efikasnosti njegove vladavine. Ideja je vjerojatno da će on i njegova Vlada preživjeti jer će to htjeti većina građana, kad već ne želi većina njegove političke baze, u HDZ-u i oko njega. A građani će to valjda htjeti jer će im ili udovoljiti ili popustiti.
Pretpostavka je, naravno, vrlo krhka jer se bez stvarnog, dokazivog političkog uporišta i podrške ne može ući ni u jedan značajniji reformski zahvat, a bez čvrste spone s bazom teško je iznijeti izbornu pobjedu.
Tu premijerovu sklonost skrivanju od HDZ-a prepoznali su, naravno, njegovi izazivači pa se sada i taj unutarnji sukob, prema premijerovoj želji, prenio na cijelo društvo: prosvjetari se u dijelu svojih akcija isprepliću s političkim djelovanjem HNS-a i Milana Bandića, novi sindikat sestara vodi žena s izraženom političkom agendom, braniteljski nemir sad se kanalizira preko vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave koji je već otvoreno rekao da je spreman kandidirati se protiv Plenkovića na izborima u HDZ-u.
Sve što se događa, odnosno ne događa, nije, dakle, ni rezultat ni refleks osmišljene, dosljedne, elaborirane, proračunate ekonomske ili bilo koje druge politike, nego je to puko odgađanje suočavanja sa strankom koja, uz pomoć dijelova koalicije, pulsira protiv Plenkovića i traži načine da mu naškodi.
I umjesto da te političke okolnosti napokon prihvati kao neminovne, Plenković svoj osobni problem s izvorištem njegove političke kandidature prelijeva na cijelo društvo, stvarajući uvjete za nove dugoročne poremećaje u društvenoj klimi i ekonomskoj situaciji. Njegova politika gušenja umjesto gašenja problema opako prijeti da će, jednom kad se stvar neizbježno rasplete, iz ormara izaći odebljala čudovišta; naime, da će sve protiv čega se Plenković kao “borio”, što je presnažna riječ u odnosu na karakter njegovih aktivnosti, da će sve to izaći na svjetlo dana još snažnije i organiziranije.
Teško je i uz najrazvijeniju maštu i uz najbolje namjere zamisliti kako bi uopće iz svega ovoga Plenković na koncu mogao izaći kao pobjednik.
Kako će – sad kad se toliko otvorio – spriječiti, zaustaviti, izbjeći svaki sljedeći oblik pritiskanja i ucjenjivanja? Već se, logično je, suočava s novim radikalnim sindikalnim ultimatumima, s povišicama kakve se na ovim prostorima još nisu tražile ni od jedne Vlade, ni od jednog premijera. No, to je vjerojatno tek početak. Samo je pitanje kada će se i kojim tempom aktivirati nove teme koje će sve imati isti zajednički nazivnik: pokušaj izazivanja i destabiliziranja Plenkovićeva vodstva HDZ-a i Plenkovićeve Vlade.
Svi će ti novi pokušaji imati, najblaže rečeno, pasivnu potporu Plenkovićevih političkih izazivača. Premda ne treba očekivati brzi slom i kapitulaciju, postoji, naravno, granica do koje sadašnje vodstvo HDZ-a i Vlade može kupovati mir na dosadašnji način. Ta se granica već može nazreti golim okom.
Ako je ovo što sad radi premijer, kao što mnogi vjeruju, samo most do hrvatskog predsjedanja Unijom, može se očekivati da će se pritisak pojačavati baš u sljedećim mjesecima jer njegovi protivnici vrlo dobro procjenjuju koliko mu je stalo do togada baš on upravlja procesima i tim povijesnim ciklusom “domaćinstva” Europskoj uniji te koliko je za to spreman platiti.
Problem je što se za Plenkovićevu politiku i većinu poteza već dulje ne mogu naći objašnjenja bitno izvan sfere njegova ega; naime, motivacija se sve više čini osobnom, a sve manje državničkom. Očito je da njegovi potezi ne prate na najbolji način ni potrebe društva ni izborne proklamacije; da ne racionalizira, nego dodatno učvršćuje državni aparat, da nastavlja varljivu, a ne predvidivu poreznu politiku, staje na put privatnom sektoru da dođe do radnika tako što povećava atraktivnost državne službe, da riskira s javnim novcem. S druge strane, ne dodiruje čitav niz stvarnih problema u društvu.
Nema obiteljskog zakona, nema nove zakonske regulative o pobačaju, nema zakona o referendumu, nema pravilnika o vrednovanju rada državnih službenika i namještenika, nema dubinske reforme pravosuđa…
Ničega od toga neće ni biti dok je ovakvog odnosa Plenkovića i HDZ-a.
Jednostavno, neuvjerljivo zvuči da će netko reformirati društvo, a nema ni podršku vlastite stranke.
Plenković tu podršku tek mora dokazati i potvrditi, ali on to iz objektivnih razloga izbjegava i odgađa. To je mučenje i za njega i za društvo. On to ne može kompenzirati tehniciranjem uz pomoć koalicije, nego jedino na potpuno demokratski način, na unutarstranačkim izborima. Sve je manje smisla prolongirati ih: ako kroz sve ovo vrijeme nije pridobio stranku uz sebe, neće sasvim sigurno ni za godinu, dvije.
Država više ne može biti talac unutarnjih odnosa u HDZ-u i odnosa na desnici. I netko bi napokon u to trebao uvjeriti premijera.
