U poplavi, inflaciji kuharica ovih je dana objavljena jedna posve obična, gotovo pa banalna, ako je riječ o receptima. Autorica je Mirjana Krizmanić, umirovljena sveučilišna profesorica koja već desetak godina u pravilnim intervalima, jednom godišnje, objavljuje po knjigu. Doduše, uglavnom se bavi psihološkim temama, o kuhanju dosad nije pisala. Otkud profesorica Krizmanić u – gastronomiji? Kako to da se za tastaturom uhvatila – kuhače – i napisala “Malu psihološku kuharicu” (VBZ)? “Napravila sam to iz želje da demistificiram psihologe”, kaže Mirjana Krizmanić. “U Hrvatskoj je i danas puno ljudi koji ne razlikuju psihologa od psihijatra, liječnika koji se bavi patologijom.”
Mirjana Krizmanić kaže da takvo što na ulici čuje bar nekoliko puta mjesečno, jer često je zaustavljaju razni – tražeći pomoć u nekoj životnoj nevolji, moleći za kakav savjet. “Ja u istoj zgradi, na istoj adresi živim od 1941. Znaju me ovdje i stari i mladi, svatko, jer oduvijek sam u istoj kući. I još me vide u medijima. Pa, kako ne bi znali čime se bavim? Naravno da me svako malo pitaju za savjet. Doslovno me pitaju o svakodnevnim problemima.
Često čujem, recimo: ‘Gospođo Krizmanić, muž me vara’ ili, možda još i češće, ‘Muž vara moju prijateljicu. Da li da ga suoči s time, što da radi?’ Ali, kad ih uputim da tu njihovu muku ispričaju psihologu, kažu: ‘Nisam lud da idem psihologu, pa ja sam normalan čovjek!’” govori Mirjana Krizmanić na trenutak obrativši se svojoj mački, ušutkava je. “Uličarka”, kako je zove, a zapravo Nina, ima devet godina, lijepa je i, kaže, razmažena tigrica kojoj, kad je dobre volje, pjevuši “Nikolina, cura fina…” Vraćamo se na knjigu.
“Tužno je da se naši ljudi i danas nevjerojatno često ustručavaju zatražiti psihološku pomoć, čak i u situacijama kad im ona silno treba. Neće, primjerice, upitati psihologa kako odgajati svoje teško odgojivo dijete, što promijeniti u pristupu… Ja kažem – odite u Klaićevu, tamo imate dječje psihologe.” Dugo je, pripovijeda, razmišljala što napisati, kakvu knjigu napraviti u kojoj bi, barem malo, čitateljima približila psihologe. Neobično, palo joj je na pamet da bi to mogla – kuharica. Zar kuharicom opisati psihologe?
“Razmišljala sam, ako napišem knjigu u kojoj objašnjavam psihologe, to neće proći, jer ljudi ne vole da im se docira. Ali, ako im napravim knjigu koja je simpatična, koja je djelo psihologa, svih mogućih ovdašnjih, možda im ih približim…”
Poslala je pismo na adrese stotinu i pedeset svojih kolega psihologa, zamolila ih da joj pošalju recepte, nešto što kuhaju u svojim kuhinjama. “Kad sam se u to upustila, jedan mi je kolega rekao da je naivno očekivati da ću od psihologa dobiti obične, ‘normalne’ recepte. Ja sam, doduše, priželjkivala baš to – posve obične recepte. Rekla sam da ako takve ne dobijem, da ću svima zahvaliti, reći da sam krivo pretpostavljala, da mi nije uspjelo, i od knjige – odustati. Ali, svi su poslali doista posve svakodnevne stvari.”
Daleko da je kuharica Mirjane Krizmanić nametljivo poučavanje o gastronomiji ili o psihologiji, no u njoj jest ponešto psiholoških tema vezanih uz to kako jedemo i što nam hrana znači, uključujući i to da je hrana često psihološka kompenzacija za frustracije ili nešto čega nam u životu manjka.
“Cilj mi je i bio, kad sam se već uhvatila kuhanja, progovoriti nešto i o poremećajima hranjenja od kojih boluje sve više ljudi. Neki djecu trpaju hranom, ne znaju da im time ne čine uslugu, neki pak ne prepoznaju bulimičara ili anoreksičara u vlastitoj obitelji. Ja ne tvrdim da je hrana lijek, konačno svaka aktivnost, ako joj se posvetite i ako vas raduje, može pomoći da se opustite, malo odvojite od kakva životnog problema koji vas pritišće, bitno je samo da se dadete u to, fokusirate, da vam zaokupi pozornost. Pa, ako perete prozore – radite to precizno, da se sve sjaji. I odmorit ćete psihu. Ako ste deprimirani, jako zabrinuti, najgore je da samo sjedite i vrtite jednu te istu brigu, muku.”
Recepti su, ipak, potpisani inicijalima. “Pitala sam kolege psihologe bi li htjeli da ih potpišem punim imenom i prezimenom, ali ima ih kojima se to nije učinilo pametnim. Jer, kuhanje nije njihovo zanimanje, a i nisu se htjeli izlagati javno. Jer, onda će se dovesti u situaciju da će ih sve više ljudi prepoznavati, tražiti od njih savjet ili pomoć i onda kad im do toga nije.”
Četrdeset godina bila je profesorica na fakultetu, otkad je u mirovini počela pisati knjige jako je vidljiva, poznata, i ne može pobjeći od onih koji traže savjet – u parku, na cesti, na stubištu, gdjegod se nađe. U kuharicu je uvrstila recepte za široke rezance sa slaninom, špagete s jajima i slaninom, lažnu kotlovinu, francuski krumpir, varivo od leće, varivo od poriluka, krpice sa zeljem, kiselo zelje na lešo, tjesteninu s gljivama, “vegetarijanski grah koji svi volimo” – kako doslovce stoji u sadržaju knjige.
Što voli jesti Mirjana Krizmanić? “Volim ričet, koji me kuhati naučila moja šogorica. U ovo doba, kad zahladi, skuham ričet i to jedem tri dana. Nisam izbirljiva. S četrnaest godina sam dobila dječju paralizu, završila sedam mjeseci u bolnici, nakon toga još puno vremena provodila po bolnicama. Tada sam shvatila da čovjek mora biti prilagodljiv i jesti sve. Jer, ako u bolnici biraš – bit ćeš gladan. Volim jesti štrudle, jednostavne kolače, onu posve uobičajenu zagrebačku kuhinju koja je mješavina mediteranske i austrougarske”, nasmije se pa dometne: “I volim puno toga što deblja…, ali sam, srećom, cijeli život mršava.”
