“Ima nešto u tome zašto mi liječnici volimo umjetnost. Mi liječimo tijelo, a umjetnici liječe duh”, kaže poznati ginekolog i kolekcionar umjetnina dr. Asim Kurjak dok nas provodi svojim domom u kojem je svaki centimetar zida ispunjen nekom umjetninom. Neke od njih naći će se i na izložbi koja se ove subote otvara u zagrebačkoj Galeriji Mona Lisa, a riječ je o slikama s motivom žene kojih, priča doktor Kurjak, ima najviše u svojoj zbirci što nije slučajnost.
“I supruga i ja smo ginekolozi. Gledamo početak života, dolazak novih generacija, vesele stvari, kod nas nema umiranja. Donosimo radost u zemlji gdje se više umire nego što se rađa. Dakle, bez ikakve patetike, lik žene i ženskog tijela i duha nama je jako blizak. S druge strane, lik žene stoljećima je inspirirao umjetnike, svi velikani slikarskog opusa dokazivali su se na aktu žene.”
Između 55 djela koje će javnost imati priliku vidjeti na izložbi iz Zbirke Kurjak ističu se “Portret djevojke u bijelom” Bele Čikoša Sesije, “Portret djevojke” Josipa Račića, “Majka s djetetom” Marte Ehrlich Tompa, “Majka i dijete” Omera Mujadžića, “Ujutro” Roberta Auera, “Doručak” Miljenka Stančića, “Mladost (Djevojka na livadi)” Ivana Tišova, “Sjedeći ženski akt” Marijana Trepšea, “Ležeći akt” Vladimira Becića, “Ljeto (Alegorija)” Vlaha Bukovca, “Češljanje” Frana Kršinića…
Pa iako Asim Kurjak slike skuplja već 45 godina prvenstveno su ga, kaže, znali kao znanstvenika, liječnika. “Tek u jednom trenutku Igor Zidić me je nagovorio da pokažem svoju zbirku. Tako je došlo do prve izložbe moje kolekcije u Umjetničkom paviljonu 2019. godine.”
Dugo je, priča, skrivao tu svoju strast prema kolekcionarstvu, uz ostalo i zato što nije znao gdje ona rođena, gdje je to počelo. Iako, kad pogledamo u povijest, mnogi istaknuti liječnici bili su i kolekcionari.
“Moji nisu bili ni slikari, ni povjesničari umjetnosti. Slučaj je vezan za Zagreb i za Plavi Vjesnik. Pero Zlatar dobio je jednu moju pjesmu koju sam napisao kao banjolučki srednjoškolac, ‘Lipa‘ se zvala. On veli da će pjesmu svakako objaviti, ali prije toga neka otiđem do jednog umjetnika iz Banje Luke, pred kojim je velika karijera, Mersada Berbera. ‘Idite kod njega, ponesite pjesmu, a on neka napravi ilustracije‘. I tako ja odem kod Berbera i on naslika dvije slike koje mi je i poklonio. To je bila klica. I do tada sam posjećivao izložbe, volio slike, ali mislim da su te dvije slike u meni razbuktale strast i inficirale me kolekcionarstvom. Dakle strast je postojala, ali sam to samozatajno čuvao. Možda sam i čekao da prvo napravim znanstvenu karijeru. Ne možete svaštariti. Ne možete biti istodobno i veliki znanstvenik i veliki kolekcionar. Možete biti prihvatljivi kolekcionar, a to košta.”
Pa iako u svijet umjetnina nije, kaže, ušao proračunato, ispalo je da je to bila pametna investicija i u poslovnom smislu jer svaka njegova slika, tvrdi, danas vrijedi šest puta više nego što ju je platio.
“Jednom su me pitali u nekom intervjuu, u što bih uložio posljednju kunu. Odgovorio sam: ‘U vrhunsku sliku‘.
Nije, priča, nikad robovao bankovnim računima, kupnji nekretnina, a interes za kolekcionarstvo prenio je i na svoja dva sina. Danas ima oko 700 slika, gotovo sve hrvatske slikare, “jedino mi još nedostaje Plančić“, a posebno je ponosan na svojih jedanaest Bukovaca.
“Mi kolekcionari međusobno se vrednujemo po tome tko ima koliko Bukovaca. Jer je do njega najteže doći.”
A kako dolazi do slika, pitamo doktora Kurjaka.
“Ljudi znaju za moju strast i znaju da nema tog dijela godine kada ja neću odvojiti novac za dobru sliku. Tako da mi nude. Slika mora ispuniti dva uvjeta, prvi da je od kvalitetnog umjetnika, a drugi da je se meni dopada, mora mi biti dopadljiva. Jednom sam donio Joba, supruga mi je rekla: ‘Ta slika neće u moju kuću‘. Ali meni se strašno sviđala. I evo je tu, u mojoj zbirci. Moja je uvijek zadnja.”
Od svih “žena” koje je skupio najdraža mu je ipak jedna Bukovčeva, zove se “Ljeto (Alegorija)”.
“Gledajte tu damu, na njoj su lijepe i noge koje su pokrivene.”
