Pitanje: bojite li se više epidemije smrtonosne bolesti ili diktature? Naizgled odgovor je jednostavan: epidemije su prirodna pojava, dođu i prođu, uzmu svoj danak, sićušne živinice mutiraju i/ili steknemo imunitet i život ide dalje; a povijest nas je poučila (ako jest?) da u diktaturi nema ničega “prirodnog”, da je ni masovne smrti ne dokidaju, da ne radi razliku između “zaraženih” i “nezaraženih” ne bi li se održala. Sve ostalo su nijanse. Što bi rekao Wilhelm Reich: lažna demokracija je podmukla, a ima nešto i u mentalitetu “malog čovjeka” koji istodobno žudi za autoritetom i buni se protiv njega. Oslobađa ga slobode s kojom ionako ne zna što bi.
To je samo jedna od razina mogućeg čitanja ove kratke knjige slavne ruske spisateljice Ulicke, izvorno objavljene 2020., u jeku pandemije. Zato što ju je pandemija podsjetila da je 1978., u dobi od 35, napisala scenarij kojim se htjela “upisati na scenaristički tečaj Valerija Frida”. Odbio ju je jer “da me nema čemu poučiti”. Nije bila dovoljno poduzetna da bi prema scenariju bio snimljen film (danas bi to s dobrom produkcijom bila odlična serija), ostao je zaboravljen u arhivi dok nije buknula “kuga” naših dana. Napisan je prema stvarnom događaju: 1939. znanstvenik koji radi na razvoju cjepiva protiv kuge omaškom se zarazio; na inzistiranje vrhuške mora otputovati u Moskvu i podnijeti izvještaj, premda projekt nije završen, njega hvale: “Stvaranje cjepiva još je jedan korak na putu prema potpunoj pobjedi komunizma u cijelom svijetu, još jedan dokaz trijumfa mudre Staljinove politike”. Doduše, znanstvenik Rudolf nekom je nadobudnom mladcu rekao da predmet njegova proučavanja ne živi prema marksističko-lenjinističkim zakonima – jerbo mikrobi za to ni ne znaju.
Tri smrtna slučaja
Vrativši se u hotel gdje je odsjeo, Rudolf shvati da mu nije dobro, da ima vrućicu i slabost; okružni liječnik koji ga dođe pregledati dijagnosticira upalu pluća, pozove hitnu i odvezu ga u bolnicu; dežurni liječnik u bolnici ubrzo shvati da nije riječ o običnoj upali pluća nego plućnoj kugi; zablokira odjel, sebe s njim zaključa u sobu, obavijesti nadređene da je potrebna karantena i “lov” na kontakte. I tu na scenu stupa NKVD (Narodni komesarijat za unutarnje poslove, preteča KGB-a) jer ima aparat, metode, iskustvo traganja i zatvaranja ljudi.
Da ne bi nastala panika, vrhuška je odlučila da je bolest influenca. Za to doba uvjerljivo, još se pamtila pošast španjolske gripe. NKVD uspješno je obavio posao: kontakti su privedeni u izolaciju, kuga se nije proširila, samo su tri smrtna slučaja: znanstvenik i brico koji ga je u hotelu pri brijanju porezao kad se nakašljao te bolnički liječnik. Pozvan je patolog da napravi obdukciju zbog potvrde dijagnoze koja ostaje: plućna kuga. Osim onih koji su tračem prenosili režimu nepovoljnu dijagnozu i bili smjesta odstranjeni, nema nikakvih tragova da je u Moskvi bio opasan incident. Sve se zataškalo i arhiviralo. Lavrentij Pavlovič Berija bio je zadovoljan. A i narod koji je bio u karanteni: pustili su ih jer je bila “samo kuga”, neće u zatvor, na stratište, u gulag.
Optužba za plagijat
I sad na scenu stupa sljedeća intriga knjige: na kraju je otisnut intervju s Ulickom u kojem ona objašnjava izvor i širi kontekst teksta, što je neuobičajeno. Saznajemo da je za priču doznala od prijateljice Nataše Rapoport čiji je otac bio patolog koji je obavio obdukciju: “Ostale sam likove ‘izmislila‘ – znala sam samo da je postojao znanstvenik koji je, uvjetno rečeno, ‘razbio epruvetu s bakterijom‘, liječnik koji se izolirao s prvim oboljelim i brico koji se slučajno zarazio i umro od kuge”.
Međutim, kad je knjiga objavljena (i ubrzo prevedena na niz jezika), javila se Nataša Rapoport, znanstvenica u SAD-u, i optužila Ulicku za plagijat i krađu autorskih prava. Tvrdi da su zajedno radile na tom scenariju, priložila kao dokaz i skenove svojih stranica s razradom pojedinih scena. Ulicka je na optužbe odgovorila da je navodi kao izvor priče (zato intervju u knjizi), ali da joj ne priznaje koautorstvo scenarija. Ipak, u intervjuu danom kasnije (nakon objave Natašinih faksimila), priznaje da jesu neko vrijeme surađivale, ali došlo je do nesuglasica i doživotnog razlaza.
Zanimljiva je i ta priča jer svjedoči o tome što znači imati neke intrigantne informacije (uostalom, Nataša je napisala knjigu o medicini u doba Staljina u koju je uvrštena i epizoda s kugom pa nije postala slavna), za razliku od toga da ih se uobliči u književno djelo. Ulicka je napisala “samo” scenarij, ali u njemu se ogleda sav njezin književni dar: stvorila je mnoštvo likova i situacija tako tipičnih za svaki, ne samo staljinistički režim, iznijansirala psihologiju represivnog aparata i podanika, ironično se odmaknula od tragičnih situacija i pokazala nam da NKVD i dalje postoji, posvuda, svejedno kako se zove, čuči i čeka da krene u noćnu akciju crnom maricom. A “samo kuga” još je bolji izgovor.
